"Kad biste sreli nekoga tko nikada nije čuo blues i kad bi vas pitao što je to, što biste mu rekli? - Uopće ne bih razgovarao s nekime tko nikad nije čuo blues."
John Lee Hooker
Ne sjećam se točno kad sam ga upoznao. Sjećam se samo da sam ga prvi puta vidio kad sam bio klinac. Glavinjao sam ispred zgrade u Vankinoj kad sam na livadi ugledao njih dvojicu. Livada još nije zapravo bila livada, tek će to kasnije postati. Tada je to još bila ogromna jama raskopane zemlje i šljunka.
Došli su niotkuda, nisu se ni na koga obazirali, sjeli su na zemlju u indijanski položaj i zapalili cigaretu, jednu. Izgledali su kao šamani, pogotovo onaj crni – Čedomir Kovačević se zvao. Kuruzni je na nogama imao isusovke, čini mi se da se toga dobro sjećam, iako ne mogu staviti ruku u vatru. No, ne znači to nužno da je vrijeme bilo toplo. Na taj se podatak ne mogu osloniti kad je godišnje doba u pitanju, kao što se ne može staviti ruka u vatru da je zima po tome što Damir Stojanović Stoja hoda u kaubojskim čizmama. Mogla bi to isto tako biti i sredina ljeta.
Siguran sam danas da Čedo i moj budući prijatelj nisu samo pušili. Upražnjavali su zapravo pradavni ritual posvećenja teritorija, stvaranja Kozmosa iz Kaosa. Prostor kojega su zauzeli bio je svet, kao da nema veze s okolinom. Ponovo su stvarali Svijet – moj svijet. Siguran sam da mi to nije ni onda bilo nimalo čudno.
Završili su s ritualom i ustali polako, smiješeći se svečano i dostojanstveno. Čedo, oslanjajući se na dugački štap koji se tu čudom našao. Zabio je taj štap odjednom čvrsto u tlo i, potpuno mi je jasno, označio da će zemlja na kojoj stoje odsada vječno biti povezana s bogovima.
Godinama kasnije baš je tim putem gdje je bio zabijen štap često prolazio Zoran Parač. Znao sam ga promatrati s prozora. Hodao je polako, s noge na nogu, lebdeći gotovo. Sila teže ga nije mučila. Potrajalo bi i dvadesetak minuta dok nije prešao put za koji je drugima trebalo i dvadesetak puta manje vremena. Sada znam da je svaki puta prolazeći tim posvećenim mjestom u Središtu Svijeta obnavljao vezu koju su Čedo i moj budući prijatelj uspostavili s Nebom.
Nije ni čudno da je puno kasnije Kruno Komesar rekao, upoznajući se negdje na odsluženju vojske s Vanjom Babićem, da kad zabodeš šestar na karti svijeta u Zapruđe, možeš pravilnom kružnicom zaokružiti Zemlju. Nije ni čudno da je onda Vanja, koji je stanovao pored Državnog arhiva i starog NSB-a na Marulićevom trgu, gorljivo propovijedao da se u pupku Svijeta nalazi knjižnica i da je njezin naziv Zapruđanska Sveučilišna Biblioteka. Bio je jedan od onih koji je čuvao tajnu da su u njoj pohranjene svete knjige.
Nije to sve nikakvo čudo. Još je Berislav Brnčić Musa tako bio zamislio da našem Središtu Svijeta nikakva nova gradnja ne može promijeniti granice, da ga izvana nikakva najezda ne može oskvrnuti.
Imao sam petnaest godina i dalje sam bio odličan učenik, rekli bi uzoran. Mama se jako bojala za mene, pa sam poštovao njezinu želju da ne idem izvan našeg svijeta, da mi se nešto ne bi dogodilo. Svako malo sam joj javljao da je sve u redu. Provirio bih na kratko između drveća koja su priječila pogled s njezina prozora na klupicu.
Svirao je Kruno Šarić „A Fool No More“ Fleetwood Maca. Čedo je stajao pored, i Vlado Jurić i moj budući kuruzni prijatelj, možda su tu bili i Dubravko Vorih i Mladen Graberski Graba. Mišo Hrnjak nije, koliko se sjećam. Bili su i Dean Kožić Deni, Saša Brnčić Rojsač (poslije samo Saša ili Sale) i Davor Paškvalin Čoro. Bilo nas je još.
Nije da nisam prije čuo blues. Moj dobri brat Željko Lulić već je odavna donosio doma ploče. Nabavljao sam ih i sam ili s Gordanom Vurušićem Vurom, ali slušati Petera Allena Greenbauma uživo, to je bio doživljaj. Te su mi verzije bile bolje i od originala. Alen Stipetić je ipak, bez obzira na Krunu, dodao flomasterom Peter uz svoje ime na zvonce pored ulaznih vrata u svoj stan. A i čovjek prezimena Grinbaum živio je, dok je živio, u Zapruđu. Meni danas to nije nimalo čudno. Zapravo mi je sve potpuno jasno.
(stavi miša nad sliku!)
Mahnuo bih mami pokretom ruke i ponovo zamakao za stabla, u blizinu mjesta gdje je bila lokomotiva, a danas je sjećanje na Branka Starčevića, Domagoja Jogunicu i druge dečke. Tu bi trebao biti i Krešimir Papac, iako to ne piše jer ga se administrativnom greškom vodi kao Utrinaša. Prešao bih iz jedne prostorne i vremenske dimenzije u drugu, kao djeca kroz ormar u jednoj od priča iz Narnije, ali puno bolje. Tu nije bilo vještice, samo Lav. Kuruzni, dugokosi, opasni, ali dobri Lav. Mama je mogla biti mirna.
Rikao je kao Johnny Winter, Rick Dellinger i James Cotton zajedno, štucao i proizvodio bezbrojne čudne zvukove poput Screaming Jay Hawkinsa. Nije to bio onaj nježni blues BB Kinga i Greena, bili su to Booker Bukka White, Eddie James Son House, Robert Johnson, McKinley Morganfield zvani Muddy Waters i Zvonko Kranjac Kranjo u jednom. I nije se to događalo u delti Mississippija, nego u blizini onoga štapa kojim su nas Čedo i moj budući prijatelj doživotno povezali s Nebom. Oni koji su čuli The Band of Gypsys, oni koji su čuli kako Jimmy Hendrix, Buddy Miles i Billy Cox sviraju Who Knows, oni znaju o čemu je tu riječ. Moj budući prijatelj zvučao je upravo tako. I bolje. Čak i od The Allman Brothers Banda. Nije to meni nimalo čudno.
Igrao sam košarku u KK Zapruđe, usprkos kratkovidnosti. Pogađao sam s oba krila, kruške, centra, otkuda je god trebalo. Ali samo u našoj dvorani. U njoj sam mogao igrati i bez naočala. Na otvorenom mi je isto dobro išlo, ali kad bismo izašli iz Središta Svijeta, izvan Kozmosa, bila je potpuno druga priča. Bogovi me više nisu štitili. Tako je bilo i s usnom harmonikom. Na klupicama u redu, ovisno koliko je nadahnutosti bilo u plućima, doma kod Jurića fenomenalno, bilo gdje drugdje, sačuvaj Bože.
Postoji negdje audio snimka jam sessiona kod Vlade. Onaj koji je samo Jurića čuo da svira gitaru zna što je blues. Scena slična kao na fotki koju je Deni stavio na stranicu. Domaća, vesela atmosfera, puno šale i uviđavnosti. Bili smo još Sale, On i ja. Studirao sam tada. U kvartu je uvijek bilo puno gitarista pa sam bio zaključio da ne moram i ja biti. Uvijek će se netko naći za svirku, mislio sam. Sada mi je žao što nisam nikada s Njim mogao odsvirati stvari koje je volio, a rijetki su ga imali prilike vidjeti u takvom nježnom raspoloženju. Obožavao je džezirati uz Georga Bensona, pjevati What a difference a Day makes Dinah Washington, slušati Barryja Whitea. Profinjen je bio moj prijatelj, više nego što je želio pokazati.
Kada je početkom 21. stoljeća ušao u kantinu firme u kojoj sam radio, vukući na leđima nekog čovjeka kojem je očito bila potrebna pomoć, i povikao: „Ovo je Beli, moj vozač, daj nam dvije hladne“, bio sam ponosan što mi je prijatelj. Radio je u to vrijeme kratko izvan Zagreba, a Beli ga je vozio na posao i s posla. Samo se šamani mogu tako nježno i brižno odnositi prema svom osobnom vozaču. Zato to meni nije bilo nimalo čudno.
Izlazili smo više puta iz našeg svijeta. Nekad bi nas vozio Sale u Četvorci, ali najčešće Mario Laić u Unu. Bili smo previše lukavi da bismo nasjeli na priče i javnim prijevozom krenuli tražiti kopiju onoga što već imamo doma. Mravca smo morali ispred Bureka nagovarati dva do tri sata da nas nekud poveze. Krenuli bismo oko ponoći i vratili se već oko jedan, najkasnije pola dva. Gotovo je uvijek tako bilo. Najbolje je bilo slušati glazbu u autu, samo Mario nije dao da se u njemu puši. A moj prijatelj nije mogao bez cigarete. Kad bismo se vratili, na klupicama bi i dalje bilo ljudi koji se druže i zabavljaju. Volio sam te povratke kući. Uvijek bi se nekoga našlo za razgovor. Nije to bilo nikakvo čudo.
Posljednjih godina viđali bismo se uglavnom na Danu Zapruđa, ili rijetko na svirci u nekoj od garaža. Jasno je svima da bez Damira Ernoića ne bi od svirke ništa bilo, pa i agilnom Deniju, vjerujem. Bili bi samo on i Radislav Jovanov Gonzo, eventualno Vanja Majetić. Jasno je i da Džudi ne bi nikad svirao kako svira da nije pažljivo slušao mog prijatelja.
Sreli smo se moj prijatelj i ja. Pitali su me jesam li vidio koliko je oslabio, da je teško obolio i da govori da je odlučio ugasiti se. Moguće je da je bilo tako, ali se ja ipak dobro sjećam da je meni rekao da ide do Čede i da će i dalje biti tu negdje. Meni to nije bilo nimalo čudno, a nije ni dalje.
Whatcha, zaurlao bi moj prijatelj Žuti.
Komentirajte....
Write a comment
Posts: 17
Reply #17 on : Fri June 03, 2016, 13:15:02
Posts: 17
Reply #16 on : Fri June 03, 2016, 10:19:05
Posts: 17
Reply #15 on : Sun May 29, 2016, 14:58:50
Posts: 17
Reply #14 on : Tue April 05, 2016, 03:07:28
Posts: 17
Reply #13 on : Thu March 31, 2016, 19:47:34
Posts: 17
Reply #12 on : Thu July 30, 2015, 01:22:45
Posts: 17
Reply #11 on : Wed July 29, 2015, 19:17:33
Posts: 17
Reply #10 on : Wed July 29, 2015, 10:57:31
Posts: 17
Reply #9 on : Wed July 29, 2015, 03:24:01
Posts: 17
Reply #8 on : Mon April 13, 2015, 00:17:56