Kad vidim ovu sliku, mogu jasno čuti taj smijeh.
Nije to bio smijeh - to su bile salve smijeha! To je onaj zarazni smijeh, koji uhvati prvog slučajnog prolaznika pa mu bude neugodno, jer skuži da se smije ko lud, a ne zna radi čega!
To je smijeh radi kojeg te bole trbušni mišići. Idu suze na oči. (pogle Žutog u grču)
A Jurić u bijeloj košulji. Već tada poseban. Mladi gospodin s gitarom u rukama.
Svakog bi iznenadio načinom kako je svirao. Blues.
Kranjekova škola. Jurić nas je davno napustio.
Da se rodio u Engleskoj...
Dečki su bili stariji. a mi smo tad imali strahopoštovanje prema starijima.
Nisi se mogao obratit njima, ako se oni nisu tebi, a i onda bi više šutio nego pričao.
Nema ni godina da nas je napustio Žuti. Zadnja istinska blues ikona Zapruđa.
(budući da je Kranjo u dobrovoljnom egzilu)
Fale nam oboje. Obratite pažnju na lonac, vino i mineralnu na stolu.
Svirali smo sa Žutim, čini se još do jučer po garažama.
Nije volio šminkerske prostore za vježbanje. Jer se ne smije pušit. I nije volio kenjatore. Preseratore. Pušio je toliko - da se za vrijeme zadnjih svirki s njim - nije smio zakašljat.
Tada bi, kao što su nekad ispadale salve smijeha do suza, ispadali zadnji atomi kisika iz njegovih pluća. Znali smo, kao i on, da se sprema na odlazak u vječna lovišta.
Ko klinci, svi smo kao znali nekaj po tim gitarama. Netko tehičar neko emotivac.
A ovo dvoje gore svirali su kao da su crnci. To je bila ta razlika.
To je ono kad skužiš da neko IMA ONO nešto.
Jurić je davno otišao. Kako sam ga volio slušat! - nije ga smetalo uzet gitaru, sjest na
prvu klupicu i svirat. Nije ga smetalo da neko sluša.
Stali bi nečujno sa strane i uživali.
Uživo čuti dijelove pjesama, solaže i općenito tu pentatoniku koju si slušal i doma bila je privilegija u ono vrijeme.
Pokraj klupice bila je boca. Zvečevo konjak.
Ona ih je oboje dokrajčila.
Komentirajte....
Write a comment
Posts: 2
Reply #2 on : Fri February 27, 2015, 01:04:24
Posts: 2
Reply #1 on : Thu February 24, 2011, 20:20:40