Neki dan krenem vrtjeti Rubikovu kocku misli i sjećanja ne bih li u tom pretincu malo reda napravio, posložio glavu i rep slijedu koji se od neprebiranja pretvorio u zapetljano klupko pa naletjevši na informaciju o smrti jednog tihog i mudrog čovjeka koji je za me bio prvi temelj Zapruđa kakvo sam upoznavao po dolasku u velegrad početkom druge polovice osamdesetih, uoči univerzijade čije me veliko slovo ipsilon sa boka zgrade u Držićevoj 1, onako politički neosviještenog, zbunjivalo, ali ne i opterećivalo. Stric i tetak Mato igrajući šah, u osamdesetčetvrtoj, velemajstor iz jedne od istočnih zapruđanskih limenki. Ljudi odlaze kao i svaki drugi dan, rekli bi, ali prisjetimo li se Boška pa Pređe, Lastana, Picelja, Cane, sve navodi na zaključak kako ove godine kosci kao bez slobodnih dana malo više žanju po javno eksponiranim njivama iako smo svi u molekulu od iste materije sazdani, da bi i ona Örkényjeva jednominutna novela o smrtima prerasla nominalne vremenske okvire.
Nakon odguljene prve godine i prilagodbe na više asfalta i hitre šlank tramvaje u odnosu na osječke tuste lađe na tračnicama, jednostavno su se iskristalizirali orjentiri i granične točke u vremenu i prostoru. Jedna od južnih, uz travnanjsku unajmljenu sobu u Viktora Bubnja 52, treći kat, bio je Burek, uz onaj kolodvorski, pravi noćni raj za gladna usta i velike oči iza kojih je uglavnom stajao, bolje reći lebdio, omamljeni komad mislećeg organa. Za mene je Zapruđe u to doba bilo neki nedefinirani skup stambenih objekata proletera i proleterki smješten između dva B. S lica je bio Burek, a sa stražnje strane crna rupa zvana Bundek.
Poslije, već sam odselio iz Travnog, obitavao po studentskim domovima na Cvjetnom i Savi pa se ponovo upisao u podstanare, ali ovaj put nad Britancem, bio sam češći gost Zapruđa. I to je već bilo zadiranje u srce kvarta, do Meštrovićevog trga pa u Vankinu, do Goge i Galaxa na čijim je policama monografija Ivana Meštrovića bila jedina meni bliska asocijacija sa nazivom trga. Tako vas je, dragi Zapruđanci zapalo. Vama likovnjaci, Središćanima par književnika (kad ni ulica više nemaju), a Utrinjanima kunsthistoričari, povjesničari, teoretičari književnosti. Sve planski. Mora da se neki drug urbanist jako potrudio smisliti algoritam po kojem su kvartovi dobivali područja znanosti i umjetnosti iz kojih će vući imena za ulice i time pojednostaviti snalaženje novopridošlica u velegrad. Reć'emo, kad je stari Mata dolazio sinu u posjet, uspješnom građevinskom inženjeru zaposlenom u jednoj od najvećih organizacija udruženog rada, ponosnom vlasniku stanarskog prava na površini od 55 kvadrata prvog kata, nije on znao da je velegrad tako veleban da se od kvartova sastoji jer njegovi su Sikirevci selo od par ulica i sve se lako nađe. Zato i nije pamtio što mu je sin govorio: "Ćaća, samo kvart zapamti, Zapruđe, a kad tamo dođeš, sve je lako naći." A ćaća k'o ćaća, ne sluša sina. Pa nije ni red nego da sin sluša njega, pa zapamtio ulicu i broj. Maksimilijana Vanke 10. I kad je stigao u Zagreb i kad se našao licem u lice osobno sa kraljem Tomislavom, shvatio je kako se lakše izgubiti u Zagrebu nego na prostoru od Save do Drave, pa u nevolji i nedostatku mahovine, upita putnika namjernika, koji i nije bio putnik namjernik već radnik Komunalnog preduzeća, da jel' zna gdje je ulica Maksimilijana Vanke, a ovaj počešavši se žuljavim kažiprstom iznad desne obrve, zaključi da je, sudeći po tome što je znao kako je dotični Maksimilijan Vanka bio hrvatski slikar i kipar, rođen uz Zagrebu, a karijeru skončao poput habsburškog imenjaka u Meksiku, ta ulica definitivno, kao i sve druge ulice hrvatskih kipara, u Zapruđu te tako starca i uputi. Eto, tako je lako bilo nekada snaći se u gradu. Danas je to puno teže. Niti tko zna za Vanku, niti tko zna za Maksimilijana, a i radnika je sve manje i manje i manje.
Sjedim na onoj drvenoj klupi pored Žitnjaka, na kojoj sam po samom rubu noći Dana Zapruđa prije četiri godine pridržavao najfinije šivanu jaknicu navučenu preko najljepših leđa svemira, umorna od skakanja na glazbu i glazbom šireno veselje riječkih iraca dok sam ja poput brodskog veza stajao sa bijelim jednoremenim La Coste ruksakom preko ramena i otečenim srebrnim prstenom na čuvanju, održavajući balans sustava u rotaciji i revoluciji. Samo, nije rub noći, dan je. Prohladan. Sjedim sam, a nebo je teško, sivo i golemo. Nadvilo sa nada me poput Meštrovićevog Grgura. Neki su dani, pa tako i Dani Zapruđa, neusporedivi sa svim ostalima.
Komentirajte....
Write a comment
Posts: 3
Reply #3 on : Sun March 15, 2015, 05:52:23
Posts: 3
Reply #2 on : Mon November 24, 2014, 13:09:26
Posts: 3
Reply #1 on : Tue November 11, 2014, 16:36:44