Birtije
by Žac
Iz vremena koje je obilježavalo veliko rivalstvo košarkaških klubova Zapruđe i Novi Zagreb (današnji KK Zagreb), osim fanatičnog navijanja i prepune sportske dvorane OŠ Karl Marx (i zločestog skandiranja "Pe-psi pra-sac ale ale aleeee) pamtim i jednu pjesmicu spjevanu na melodiju vijećnih Jingle Bell's:
Zapruđe, Zapruđe,
baš si pravi drug,
imaš pe', šest birtija
i vrtiš se u krug,Hej!
Zapruđe....
Pa da vidimo kojih je to pet-šest birtija i kojem se krugu radi...
Krenimo s istoka prema zapadu, ne zbog željenog smjera razvoja domovine nam tužne (citiram Mileta), nego mi tako nekako najpraktičnije, a i krug uglavnom tako započinje (ako taj geometrijski lik uopće ima početak).
Caffe bar "Ivan" - jedan od dva bezimena "caffe"-a u sklopu Slavijinih samoposluga, popularno zvanih minić. Uređeni su bili u turbosocrealističkom birtijaškom stilu (kojem su falili jedino karirani stolnjaci iz jednostavnog razloga - nije bilo stolova), s obaveznim drvenim šankom čija je "radna ploha" bila obložena rosfrajnim limom, limenim pepeljarama i naravno - ogledalom. Sa spomenutog šanka, naše "susede", najčešče umorne junake socijalističkog tvorničkog razvoja, posluživale su u kruškolikim čašama od 0,3, 0,5, 1,0 ili 2,0 dcl, već zavisno od sadržaja (kratkog oštrog, duplog oštrog, gemišta ili pive) konobarice zrelih godina, širokog osmjeha i ne baš sramežljivog karaktera, u karakterističnim plavim lajbekima na bjeloj košulji, trifrtalja suknji i poslovičnim borosanama. Pokoji ženski brk, natapirana frizura i grudnjak s košaricom D, bili su prisutni, no ne u mjeri da bi postali pravilo.
Danas istočni minić više nije anoniman, već je dobio ime, po dragom nam ličanininu, vlasniku. Konobarice upravo suprotno prošlosti, više nisu uniformirane niti u zrelim godinama, a viklere i lajbeke zamijenile su moderne frizure i uske, moderne majice. O košaricama ovom prilikom ne bi, jer... oženjen sam jel? - pa gledam samo u oči. "Ivan" je ujedno na neki način i baza mojoj ekipi. Da ne kažem (nisam li?) - našoj .
Dalje, Adamićevom prema jugu, gdje je kompleks garaža, automehaničarskih radiona (danas i ćandu za ribičiju) u čijem je sklopu sve naše strgane "pony"-je zavarivao i na njih montirao "banana siceve" stari, pokojni Tonček, nalazi se i čuveni Cezar. Iskreno, nemam pojma da l' se još tako zove, ali za ovu priču nije ni važno. Na parkiralištu pred Cezarom, gubile su se i dobivale kuće, automobili, a bilo je moguće i (ne)uspješno potražiti kuglicu ispod prazne kutijice šibica. Blizina Jakuševca, popularnog "Hrelića" (koji to zapravo uopće nije, nego je kršten nadimakom prema starom sajmištu u Hreliću), i automehaničarske logistike sasvim je sigurno, možda ne presudno, ali ipak bitno, utjecala na profil posjetitelja.
U istom je kompleksu, ali sa zapadne strane, danas "Grill Bundek" o kojem, osim subjektivnog i površnog stajališta, ne mogu reći ništa osim da sam u nekoliko navrata pojeo obilnu i odlično začinjenu/ljutu punjenu pljeskavicu. Kako će čitatelj i pretpostaviti, povijesti prastare, taj "grill" nema, pa tako i ne spada u onaj krug s početka.
Samo ovlaš spomenuti, red je i pokojnu "stajaćicu" na korneru koja, istina ne spada u prapovijest, ali su se mnogi maligani prolili tamo. Ne uludo.
Dolazimo u centar, mjesto gdje su počinjale i završavale sve naše avanture (jebote, ovo sad zvući k'o da smo Tom i Hucklberry). Pred Burek. Zakaj Burek, kad se lokal zove zdravljak "Forino" (ili možda samo "Zapruđe")? Zato kaj je, sjetit će se stari zapruđanci, polovica polovice današnjeg volumena lokala, obučenog u one male keramičke kvadratiće, a jedina su staklena površina bili prozori što su zauzimali gornju četvrtinu visine imala ulazna vrata, na kojima je bila nacrtana puna kružnica bez jedne četvrtine s natpisom - Burek. Taj natpis nije imenovao mjesto, već je navještavao svrhu mu i sadržaj, iako nije morao, jer miris je svježe pečenog bureka mamio bolje od ikakve neonske reklame 21. stoljeća. Između Bureka i Gavrilovića praznminu je popunjavala oglasna ploča za program kina Studio. Malo pomalo, Burek se širio, ostakljivao, a mi smo se klinci u njemu sastajali, mlatili po "umočenim lepinjama" i kokakolama. Alkoholnih pića, kako tada, tako i danas, nije bilo. Simpatičnim konobarima redom albancima, davali smo nadimke kao npr. Šaci, Mrki, Švrćo, Brus (kao Bruce Lee), a oni se ljutili nisu, već se odazivali i posluživali nas kavom, kolom ili burekom. Ponekad je jezična barijera rezultirala krivim dostavama, no to je bio Burek. Danas je to industrija čevapa, ražnjića, sendvič bar, trgovina cipelama, no mi se svejedno i dalje nalazimo pred Burekom.
Dublje u centru, na mjestu Konzuma, dapače u njegovom slopu, nalazio se još jedan minić. Majmunjak, dobio nadimak po licima poredanim uz pult koji se prostire cijelom dužinom staklene stijene, bio je ekvivalent svemirskoj crnoj rupi. Uvukao bi te i odnio bestraga. Mnoge su anegdote tamo nastale, mnoge i izmišljenje, mnogi nadimci, a i pokoja šljiva pod okom. No, o pokojnicima sve najbolje.
Središnji dio zauzimao je Rally (ponekad od gostiju nazivan fonetski - ralu). Gosti šaroliki, od naših tata i "suseda" iz birtije s početka kruga do "bosanaca iz baraka". Ovi drugi nisu nužno morali biti iz Bosne, ali jebiga, tako ih svrstavalo. Hard core alko ekipa, koja mi je kao klincu tjerala strah u kosti do mjere da me odvračala od ispijanja vode u zahodu katastrofalnom nakon nogometa iza škole polako se, kako smo odrastali više i nije činila tako srašnom. Rally, dio neke od HURO-a (hotelsko-ugostiteljska radna organizacija), pretrpio je brojne izmjene interijera, pa je jedno vrijeme bio čak i slastičarnica (?!?!). No, s propašću HURO-a, s privatizacijom, otišli su Milka, Žac i Tonka, a dobili smo nekaj po imenu American Donut, što s našim relijem nema baš apsolutno nikakve veze. Sendvič bar kombiniran s pivama, ali bez žestice, dušom u Sesvatama, materijaliziran u Zapruđu, nikad nije zaživio kvartovskim duhom. Iako je po inerciji nekoj okupljao brojne nas. Danas, zbog zakona o (ne)pušenju, taj je lokal podijeljen na dva dijela, i to je uglavnom sve što o njemu iz vlastitog iskustva mogu reći.
Kraće je vrijeme, početkom 2000-tih preko puta banke, stajao i jedini, baš pravi kafić - Miljčev "Friends" s famoznom terasom oko fontane. Zahvaljujući ružnom spletu okolnosti, upravo kad je zaživio kao kvartovski kafić (a ne birtija), preselio je preko Avenije Dubrovnik u prijateljske nam Utrine. Na neki način, i dan danas spada na popis kvartovskih kafića.
U vrijeme nastanka pjesmice s početka, "mali burek" nalazio se dijagonalno od sadašnje loakacije, koju je +/- nekoliko metara zauzimao izgorjeli Unikonzum. Naime, bio je to mali kiosk u sklopu zapruđanskog placa (sjeća li se tko još). Nakon preseljenja i izgradnje modernog utrinskog i nakon odlaska legendarnog "lunića", a nekako s izgradnjom trga Ivana Meštrovića (onosno "malog Betlehema"), kiosk je preselio i porasao u poveliku limenu pečenjaru, a ja sam otada do danas u nju ušao ne više od tri puta tako da.... Ime joj ne znam kao ni informacije o trenutačnoj ponudi.
I na kraju kruga,nalazi se zapadni ekvivalent "Ivanu", slikovitog "Vila Marija". Sad, da li je imenu kumovala popularna TV serija ili neka Marija, pa još usto i vila - nemam pojma. Za razliku od "Ivana", nije pretrpila značajnije promjene interijera osim možda crvene tapecirunge na starim drvenim klupama, no svakako se saživila zapruđanskim duhom, naslijedila ga - rekao bih, pa je u njoj lako naići na veće ili manje grupe starih i novih zapruđanaca, današnjih "suseda". Vili Mariji tako, sasvim sigurno godi blizina "Vel'kog parka" i novog Bundeka, a i pogled je s ljetne terase bitno ugodniji od onog "Ivanovog" s kojeg pogled pada na garaže i prometom zakrčen most Mladosti. S jukebox-a u unutrašnjosti, pokoji puta zabrenče narodnjaci, pa je tako moje prisustvo puno češče ljeti nego zimi, kada od zvukova mi neugodnih, uteć ne mogu.
Šećući tako kvartom, pala mi na pamet i brojna druga mjesta. Klupice na kojima sam se prvi put ljubio, one na kojima pušio, lokomotiva, klizanje na mjestu današnjeg "Betlehema", kiosci kojih više nema, telefonske govornice, igrališta za nogomet među zgradama, ad hoc sanjkališta uz trafostanice.... Svako to mjesto ima svoju priču.
Pomislim tako - zašto te priče ne bi bile i napisane - netko će drugi, sasvim sigurno odvesti i drugačiji krug zapruđanskim birtijama. Subjektivan, kakav je uostalom i ovaj moj. Netko će kakvu klupicu prepoznati kao objekt za neku, sasvim svoju, zanimljivu priču.
Pa zato, evo i motivacije. Napišite svoju kratku priču i pošaljite nam na mail. Mi ćemo, kao i za fotke, napraviti mali natječaj, priče objaviti, a najbolje nagraditi.
Komentirajte....
Write a comment
Posts: 13
Reply #13 on : Fri April 29, 2016, 18:36:43
Posts: 13
Reply #12 on : Thu December 17, 2015, 02:15:30
Posts: 13
Reply #11 on : Sat November 28, 2015, 13:03:06
Posts: 13
Reply #10 on : Fri November 27, 2015, 17:52:03
Posts: 13
Reply #9 on : Mon November 24, 2014, 16:00:46
Posts: 13
Reply #8 on : Tue November 11, 2014, 14:10:21
Posts: 13
Reply #7 on : Thu August 21, 2014, 06:25:39
Posts: 13
Reply #6 on : Thu July 31, 2014, 19:58:01
Posts: 13
Reply #5 on : Fri May 02, 2014, 09:07:45
Posts: 13
Reply #4 on : Fri October 12, 2012, 00:19:28