Bila je rana jesen 1973. godine. Netom je završilo ljeto, još se uvijek osjećao miris mora i soli na trnjanskom asfaltu i nekakva nostalgija, da, nostalgija za lijepim trenucima koje je proveo sa starcima na moru, a sad se mora vratiti u svakodnevicu, u vrtić koji mu nije od početka od kad je krenuo baš najbolje legao, al` dobro. Na sve se on navikao, međutim ovaj put baš i nije bilo tako Coflek je imao nešto drugo u planu. Da, zaboravih reći da su ga starci od milja zvali Coflek zato što je obožavao zimske kape sa lopticom na vrhu.
Coflek je bio jedan običan četverogodišnjak koji je kao i sva ostala djeca imao svoje potrebe, ali ovaj put te potrebe su otišle malo predaleko. Coflek je, nakon što se vratio sa mora, svog dragog tatu jedno par dana stalno ispitivao kako se zovu ulice od vrtića do kuće i u kojem smjeru treba ići da dođe doma. Tata mu je sve lijepo objasnio, a on je sve to jako dobro zapamtio. Jedini je problem bio što su ga bunile lijeva i desna strana. Nikako zapamtiti i to ga je zbunjivalo.
Tog jutra, kad se probudio, s veseljem je otišao u vrtić. S tatom se izljubio na rastanku sa suzama u očima, ali suze su brzo prošle jer je on iskovao plan i s veseljem je čekao taj trenutak. Bilo je oko 11 sati. Iznad Trnja je sjalo toplo jesensko sunce. Savršeno. Coflekova grupa izašla je prije ručka na igru u dvorište, djeca su trčkarala igrala se, a on je gledao ogradu i konačno je odlučio. Preskočio je ne previsoku ogradu i krenuo ubrzanim hodom prema Vukovarskoj koja ga je dijelila od kuće, a i vidjela se njegova zgrada na Miramarskoj. Krenuo je na sreću u dobrom smjeru, ali kao što rekoh lijeva i desna srana su ga zbunjivale i kad je trebalo skrenuti desno on je produžio ravno i završio na križanju Miramarske i Mihanovićeve.
Bio je malo zbunjen jer tuda je rijetko prolazio i nije točno znao kojim smjerom krenuti dalje, naravno prema kući, ali na sreću na samom križanju sa strane je bio policajac koji je pratio i ne baš gusti promet. Par fičeka, koja buba i to je bilo sve od prometa. Prišao je policajcu i pitao ga:
- Striček, a gdje je moja kuća?
On je ni pet ni šest zaustavio dvije gospođe koje su prolazile i rekao:
- Odvedite dijete kući.
Coflek je sa oduševljenjem prihvatio ponudu, uhvatio jednu tetu za jednu ruku, drugu za drugu ruku i krenuli su. Ni one nisu znale kuda trebaju ići a kamoli Coflek, no njemu je bilo dobro u društvu simpatičnih teta. U međuvremenu, dok je on sa tetama šetao po Trnju, policija je intenzivno tražila Cofleka, ali nikako ući u trag tom malom zgubidanu koji je svom tati pokvario dan i raspoloženje. Ali ljudi dragi, Coflek je samo htio biti doma sa svojim tatom i mamom i ništa više nije tražio.
U isto to vrijeme dvije prekrasne gospođe i jedan mladi gospodin dođoše do križanja Vukovarske i Držićeve i krenuše prema velikom gradilištu. Da, gradila se petlja koja i dan danas služi svrsi ali onda je poslužila Cofleku za privremeno utočište kod jednog gospodina koji je bio šef gradilišta. Simpatičan gospodin sa malim brčićima dao mu je flomastere i papir da se malo poigra, a on je otišao na telefon da obavijesti policajce koji cijeli dan neumorno tragaju za mladim gospodinom, da ima jednog zgođušnog dečkića koji se vjerojatno izgubio i da dođu po njega.
Tako je i bilo, samo što nisu došli policajci po njega nego isprepadane tete iz vrtića. Kad su otvorile vrata kontejnera u kojem je bio Coflek, rekle su:
- DA, DA, ON JE!
A on će, onako mrtav hladan:
- A gdje je moj tata??
- Tvoj tata te čeka ispred vrtića - odgovori mu teta, - i zapamti čeka te kazna u vrtiću.
Kad su došli pred vrtić Coflek je ugledao tatu.
- TATA! TATA!
Otrčao prema njemu zagrlio ga a on će mu,
- Ljubavi što se dogodilo?
- A niš tata, vidio sam da se ograda može preskočiti i krenuo prema svoj kući ali sam fulao ulicu.
Tata mu odgovori:
- Znaš sine da se to ne smije raditi. Tata i mama te vole najviše na svijetu i bili bi jako tužni da ti se nešto dogodilo.
Coflek će na to:
- Dobro tata neću više, oprosti.
U međuvremenu, dok su se njh dvojica grlili, natapirane tete su kovale plan kako kazniti Cofleka. Da, bit će u kutu sa dignutim rukama u zraku. Tako je i bilo.
Dođe mališan u svoju grupu pognutog lica, a teta će:
- U kut i da vidim ruke u zraku. I tako 15 minuta.
Međutim, Cofleku je vrijeme bilo strani pojam, nije bio opterećen vremenom. Bio je dijete.
Danas, 40 godina kasnije, Coflek je odrasla osoba koja ima svoju vlastitu djecu. Tu i tamo zna se provozati pokraj vrtića da vidi jel´ su povisili ogradu. Ali ne, ograda je još uvijek ista kakva je bila te davne 1973. godine kad je Coflek imao četiri.
Twolines
Komentirajte....
Write a comment
Posts: 10
Reply #10 on : Sun October 18, 2015, 13:47:21
Posts: 10
Reply #9 on : Tue December 09, 2014, 09:51:26
Posts: 10
Reply #8 on : Tue November 25, 2014, 18:50:28
Posts: 10
Reply #7 on : Mon November 24, 2014, 12:58:05
Posts: 10
Reply #6 on : Thu November 20, 2014, 06:30:42
Posts: 10
Reply #5 on : Tue November 11, 2014, 13:42:25
Posts: 10
Reply #4 on : Wed October 22, 2014, 11:20:12
Posts: 10
Reply #3 on : Mon October 13, 2014, 07:45:10
Posts: 10
Reply #2 on : Fri August 22, 2014, 11:30:13
Posts: 10
Reply #1 on : Sat August 02, 2014, 08:46:50