Traci Lords ponosno je iznijela klitoris pred nekog glupog, brkatog tipa koji je ševio drugu žensku.
’Koji kreten!’, mislio sam.
Raširila je stidne usne koje nisu izgledale stidljivo i dala mu da pomiriše prst koji je umočila u sebe. Kako sam bio ljubomoran na frajera! Taman mu je rekla jednu dubokoumnu rečenicu tipa: ‘Pa ti jebi ovu polovnjaču, debilu jedan!’, kad je zazvonio telefon.
-Pas mater!
Odgegao sam do aparata i javio se.
-Dobra večer, oprostite što smetam, trebala bih Eugena...
-Ja sam.
-Ej, bok. Sanja je. Kaj radiš?
-Drkam.- volim te iskrene i kratke rečenice i ono što slijedi iza njih.
Šutnja. Muk.
-Ma zajebavam se. Reci.
-Šeki je mrtav.- ovaj direkt jači je od mojeg, priznajem. -Našli su ga predoziranog.
Rampa požude spustila se da propusti jureći vlak realnosti.
-[beep]te pas! Ajde da se nađemo sutra...u pičku materinu, ja uvijek sve zadnji saznam…Može sutra?
-Može. Javim ti se ujutro.
-OK. Hvala ti .-koji stupidan povod za zahvalu, ali kad čovjek bolje pogleda, ipak stoji, jer tko zna kada bih saznao, da mi nije javila.
Ugasio sam media player, ostavio nezadovoljenu Traci na videu i svoj prosječni europski pimpek u gaćama i otišao u kuhinju zapaliti. Pored sudopera našao sam bocu crvenog vina. Domaćeg. Plafonskog. Sjećanje je kapalo u čaše.
***
Bilo je doba čarobnih mijena, laganog hoda, neposluha uma. Nijekanja zakona, pljuvanja po cesti, trovanja vlastitih tijela. Bilo je doba ‘Stocka’ i cole. I hladnog piva.
Bio sam totalni anti-macho tip koji duboko u sebi gaji ljubav prema nekome tko još nije stigao. Bili smo mladi, izolirani u svojoj skupini, vječno u nekim drugim stanjima svijesti, za neke bolesni i jadni, a za neke prešućeni idoli.
Dogovorio sam se sa Šekijem da se nađemo na starom mjestu. Sjedio sam na klupici kod ulaza u Botanički vrt i promatrao rascvjetano bilje. Bio je kolovoz, obasjan i opečen suncem. Suh i nepodnošljiv. Znojan i dosadan. Nekoliko starica raspravljalo je na klupici nasuprot moje, s vremena na vrijeme pogledavajući prema meni i mrmljajući nešto kroz svoje gebise. Isplazio sam im jezik.
-Bok.- prekinuo me Šeki u mom kulturnom nastupu.
Podigao sam glavu i ugledao svoju izduženu repliku. Kuštrav, neuredan, obilježen podočnjacima, ali sretan u svojem prikazu.
-Bok.
-Imam dva ‘panja’. Izvrsna roba. Idemo?
Ustao sam i pridružio mu se kratkim koracima usmjerenim prema staroj zgradi na južnom dijelu vrta iza koje je rasadnik i nekoliko starih vagona na izlazu iz Glavnog kolodvora. Ili na ulazu. Ovisi. Smjestili smo se na stepenice i šuteći obavljali pripreme za let u prostranstva vlastitog uma. [beep]ni utjecaj Huxleya ili Castanede. Svejedno. Glupost s dva prezimena.
Pušili smo lulu iz koje se širio smrad osušenog, ljepljivog hašiša. On je zapalio i povukao par dimova, pa mi je predao. Udisaj. Zadržani dah. Izdisaj. Repete. Glava mi postaje laka. Gledam vlak kako ubrzava do visina modre i zelene boje. I Šeki i mirisno raslinje i starice s ulaza i cijeli Zagreb lebde sa mnom u veselju i bezbrižnosti.
-Gle kaj imam!- spustio me promukli Šekijev glas na zemlju.
Skinuo je ruksak s leđa. Onaj stari JNA zeleni, omiljen u doba moga školovanja. Ukazala mi se tuba s natpisom ‘Neostik’ i dvije najlonske vrećice uz par boca piva.
-Ma daj! Pa ubit ćemo se!- rekoh uvjerljivo k’o nimfomanka na orgijama.
-Pa kaj onda. Život nam je tak i tak usran.
’Jebeš žabu kaj se ne da u vodu nagovoriti’, rekao bi naš narod. Otvorio sam upaljačem pivo. Zapalio cigaretu i smireno promatrao kako Šeki puni vrećice gustim, žućkastim ljepilom. Spustio sam žuju na pod i prihvatio jednu vrećicu. Približio sam je ustima, držeći je objema rukama. Duboko sam udahnuo. Više sam volio ‘Tigar’, ali Juga se raspala, pa ga nije bilo. Nema veze. Zapljusnuo me val snažnog mirisa koji je ulazio u mozak, u udove. Bio sam omamljen srećom, što god ona bila. Ljepilo mijenja percepciju prostora i vremena. Snifajući desetak minuta, uvjeren si da su prošli sati. Živopisno uvjerljive slike. Jednom me Debeli u vreći nosio staroj da joj kaže kako me ljepilo pojelo. Tada sam se zguštao zveknuvši mu šamar bez straha da ću ostati bez zubiju. No, to je druga priča.
Naslonio sam leđa na stepenice i položio glavu na pod. Gledao sam komadiće neba kroz procvalu krošnju bezimenog drveta. Nebo se prepolovilo na dvije cjeline različitih boja. Krošnja se razmaknula i povila prema tlu. Plava i zelena vodile su bitku za prevlast. Dobro i Zlo? Ljubav i Mržnja? Smisao i…? Nisam znao.
Visina je naglo pocrvenila. Zgusnula se. Počela je kapati prema meni.
’Otkrit ću smisao!’, pomislio sam. Ubrzavao sam udisaje i slušao šuštanje najlona u izvijanju. Kapi su padale. Krupne. Crvene. Lijepe i opasne. Nebo je krvarilo. Bio sam sretan. Začuo sam vrisak. Milijune sitnih vrisaka listova krošnje. Samo sam ih ja čuo. I razumio. Krošnja je plakala nada mnom. Za mirom. Za tišinom. Žalila je sebe. Mene. Šekija. Cijeli [beep]ni svijet.
Tada sam i ja kriknuo. Odbacio vrećicu. Strah i ludilo u njoj. Počeo sam koračati gore dolje po stepenicama. Šekija nisam primjećivao. Pokušao sam se sabrati. Sjeo sam. Popio nekoliko gutljaja piva. Zurio u oblačke duhanskog dima. Šeki je spavao leđima naslonjen na zid. U kutu usana imao je žućkastu mrlju.
’Bože izvuci me.’, vapio sam. Osjetio sam nemir u želucu. Morao sam povraćati. Gadio sam se sam sebi. Omamljen i polusvjestan. Smrdljiv i usamljen.
Začuo sam glas. Nisam otvarao oči. Uplašen od muke.
-Pogledaj me!- naređivao je piskutavi glas.
Otvorio sam oči. Bljuvotina je imala oblik koji me zaprepastio. Imala je oblik djeteta. Tek rođenog djeteta. Shvatio sam znamen. Izbacio sam se iz tijela. Izrigao svoju dušu.
Dijete je plakalo. Nije više bilo riječi od njega. I ja sam plakao.
’Tko sam ja bez duše!?’, mislio sam.
Bio sam nitko. Bio sam ništa. Tek tijelo. Meso što trune samo od sebe. Počeo sam bježati. Šmrkljav. Natečen od suza.
Trčao sam i trčao. Ostavio iza sebe i krvavu krošnju i vlakove na odlasku i Šekija. Prazan i težak ujedno…
Onda. Odjednom nada. Počela je ispunjavati moju prazninu. Upijala me u svojoj dobroti i počela činiti svjesnim. Vratila mi dušu. Otvorila oči. Nasmiješen, sjeo sam u tramvaj. Veselio sam se sutrašnjem danu. Pozdravio sam prošlost i mrak koji je nosila. S čežnjom obojanom u plavo utonuo sam u mirnoću oslobođenih misli. Odlučio sam ozdraviti od straha prema samoći u betonu rodnog grada.
***
Šeki me probudio navečer. Dogovorili smo se za susret u Sloboštini. Oko ponoći gledali smo utrku puževa iza vrtića. Napušeni. Pijani. Ne znam čiji je puž pobijedio.
Eugenio Fočić
Komentirajte....
Write a comment
Posts: 9
Reply #10 on : Wed October 12, 2016, 18:15:28
Posts: 9
Reply #9 on : Sun January 10, 2016, 14:36:35
Posts: 9
Reply #8 on : Fri July 17, 2015, 07:21:45
Posts: 9
Reply #7 on : Sun June 07, 2015, 22:34:28
Posts: 9
Reply #6 on : Wed December 31, 2014, 04:14:03
Posts: 9
Reply #5 on : Mon November 17, 2014, 17:19:53
Posts: 9
Reply #4 on : Tue November 11, 2014, 11:38:02
Posts: 9
Reply #3 on : Thu October 30, 2014, 07:18:14
Posts: 9
Reply #2 on : Thu October 09, 2014, 10:36:02
Posts: 1
Reply #1 on : Thu April 21, 2011, 11:00:31