i svima nama.
Znam da će ispasti da samo pišem osmrtnice, ali ne mogu si pomoći. Osjećaji su jači. Otišao mi je u šetnju još jedan prijatelj. Joško Martinović se zove, zovu ga i Jole. Za mene je od prvog trenutka bio Džošua, tako su ga neki nazvali. Nije to bio zbog albuma Joshua III., jer je taj tajni nadimak, koji se nije šire uhvatio, dobio prije nego što ga je objavio U2. Nije ga dobio ni po hebrejskom Yehoshua; arapskom Yusha‘ ibn Nūn niti latinskom Jesus. Iako ga ova posljednja verzija istoga imena, onima koji su ga poznavali, najjasnije opisuje.
Joško je iz Sopota, ali je svake godine dolazio na Dane Zapruđa. Znao je da smo odavna postali globalno sijelo. Tko god što mislio o tome, bio je on Zapruđanac, punokrvni. Živa istina.
Sretao sam ga često na utrinskom placu, a i to je mjesto odavno dio Zapruđa, popili bismo kavu i popričali o obiteljima i svemu. Kumice su, graciozno birajući mu najbolje jabuke, pokretima tijela govorile jedna drugoj da je među njima jedan od njih. On je izgledao kao da je tu samo zbog njih, samo zbog toga obreda. One biraju, on im nešto šapuće na uho, one biraju. I tako u nedogled. A vrijeme stoji. Zapravo ga nema. Kako su ga samo gledale. Ne kao medijsku zvijezdu. On je bio medij sam, jedan od šamana.
Potrošio sam već sve tri želje koje mi je obećala zlatna ribica, ali je, preklinjući je ovako pred svima vama, molim da mi odobri i četvrtu. Poslije ću joj reći da će ih biti još.
Vladimir Lulić - Lula
Komentirajte....
Write a comment
Posts: 1
Reply #1 on : Fri February 25, 2011, 01:50:46