Buba
by Žiga
Vladimir Vuković - BUBA.
To je ime koje se i dan danas izgovara sa sjetom, mješavinom tuge i poštovanja, ulicama, kafićima i zakucima Zapruđa.
Nisam siguran jel se stvarno rodio preko Save, ili je tu stigao kao klinac poput svih nas Zapruđanaca, ali srcem i dušom je pripadao upravo tu – u trokut na čijim su vrhovima Burek, Ivan i Vila Marija.
Poznate su priče o Tomu Sawyeru, Vasi Ladačkom, Wyatu Erpu, Tinu Ujeviću i ostalima iz kruga boema, propalica, redikula, štemera, legendi. Ima li još koji sinonim za ono kaj svi znamo o čemu se govori? Ima: Buba. Kratkog nadimka, dugog jezika, bistrog uma i - teškog djetinstva.
Klasična životna priča rekao bi netko ko samo lista žute stranice ili prepričava kvartovske priče uz petu ili šestu pivu. Ali ta priča, bio je jedan kontroverzan i bogat život. Istovremeno ispunjen i neispunjen, veseo i tužan, dobar i loš – i sve to u istom životu, dapače u istom danu, pa i istom trenutku.
Dobro sam ga poznavao i često ga se sjetim. Zagrebom i dan danas o njemu kruže priče i legende, poluistine i bajke, ali malo ga je ljudi stvarno poznavalo. Smrt majke, odbačenost od oca, suživot s bratom na rubu egzistencije, popravni domovi – sve je to vrlo rano obilježilo Bubin život. Povratak iz popravnog, mislim negdje u njegovoj četrnaestoj godini, i tada počinje njegov život koji ga je obilježio. Sjećam se te njegove prve utakmice nakon dolaska iz doma, uzel sam ga pod ruku i odfural na stadion. Bio je tu Milka, Miš, Medo, ja i možda još poneko, i – Buba. Navijačka tribina, i evo ti njega u prvom planu. Svi oko njega pucaju od smijeha, tu se pršti na sve strane, frajerske fore i veselica. A ko je bio u centru – Buba. Priznajem, nekada smo i mi znali kurit Bubu koji u svojoj ludosti nije imao granica, pa bi često nekaj i napravil nama za dušu. Tražio je u frendovima ono kaj je nedge drugde zgubil. Možda me je malo i sram toga danas kad se sjetim – ali i to je bio tada dio zapruđanskog đira.
Kad bih pričao anegdote o Bubi, ne znam otkuda bi počeo. Jel to bio skok u more na splitskoj rivi sa Dinamovim šalom, ili skok u Krapinu u siječnju na izletu „antifašističke omladine“ u Stubake, ili sakrivanje u vlaku za Atenu na Cibonu jer nije mogao do putovnice, ili pizdarije s „milicionerima“ na račun Dinama i Hrvatske, ili u danima pred smrt žicanje, klošarenje i cuganje po kolodvoru i okolici. Bio je jedan jedini i neponovljivi. Dobar frend, inteligentan dečko, loše dioptrije i velike čuke. Nikada nitko neće moći ni približno ponoviti njegovo životno djelo. E sada ćete pomisliti da pretjerujem – to djelo se i dan danas prepričava ne samo ulicama Zagreba, već i Splita, Rijeke, i vjerovali ili ne i – Beograda.
Kroz svoj navijački đir upoznala ga je cijela bivša Juga. Sjećam se jedne tekme u Vinkovcima između Dinama (tadašnjeg vinkovačkog) i Partizana. To je već bilo vrijeme kada su se barjaci podijelili, i s pravom. Na jednoj strani crven-bijeli-plavi, a na drugoj iste boje, samo obrnuti redoslijed. Bilo nas je došlo dosta iz Zagreba na tu tekmu, naravno jer su grobari u pitanju. Počelo je podjebavanje s naše strane: „Ćoravi Pampi! Ćoravi Pampi!“, a s grobarske strane kontra: „Buba ludak! Buba ludak!“. Kada su to vikali, onda su to vikali s poštovanjem. Najluđi, najvatreniji, najoriginalniji, najsrčaniji navijač i frajer tog doba. Tu je bio naročito cijenjen, i njemu je doslovno bio otvoren put na možda najluđu tribinu do polovice osamdesetih – grobarski jug. Ko priču zna, zna. Ja je neću prepričavati.
Predratno i ratno vrijeme polako je prekinulo moje kontakte s njim, pa i s kvartom. Znao je tu i tamo svratiti, sada bitno lošijeg vida i lošijeg stanja, ali ipak opet svoj i neponovljiv. Sjećam se da sam ga pred smrt sreo u gradu, na Trgu, žicao je lovu za cugu i uletavao na onaj svoj način. Tak je i uletio meni ne prepoznajući me, ali u isti čas kad me je skužio i vidio da sam u društvu njemu nepoznate osobe – oslovio me pristojno imenom i zamolio za koji dinar, tada hrvatski. Pozdravili smo se, izmijenili par riječi i otišli. To je bio njegov stil, jedna finoća i osjećaj za drugoga, razmišljanje o onom s druge strane, da ga ne osramoti ili povrijedi pred nepoznatom osobom. Malo je takvih u ovim olovnim vremenima kao Buba. Vrijeme 'slonova u staklani', 'bahatih ćelavaca', 'utegnutih treba' s nosevima koji paraju oblake. Buba se nalazio s druge strane ograde takvih. Ko ga zna, zna da je to istina. Frend, frajer, prostodušni lik iz Zapruđa.
Ne pišem ovo zato da bih pričao o mrtvima sve najbolje. Nego pokušaj da uhvatim riječima trenutak koji ni fotić ne može uloviti – trenutak Bubine duše.
Većina Zapuđanaca zna da mu je grob, na sramotu svih nas, dugo bio zapušten. Neriješeni pravni odnosi oko groba, hrpa zemlje bez imena onih koji tu leže, neplaćanje 'grobne tarife'. No, svaki pravi kvart ima i svog 'anđela'. Zapruđanski je to Hamp, koji potaknuo i pobrinuo se oko inicijative sređivanja Bubinog groba. Skupila se lova za plaćanje dugova i izradu nadgrobne ploče, a onda se kontaktiralo s boysima i Udrugom u Draškovićevoj da se srede papiri i cijeli grob. Dečki su potegli veze u gradu i to se napravilo.
Sada svaki Zapruđanac može vidjeti gdje počiva gradska legenda. Ja kažem i dajem si pravo reći – legenda s dušom. Uvjeren da kada će na kraju svako biti pitan – da li se našao lak ili težak – Buba biti tamo gdje će biti i ostali slični njemu. Oni čistog srca.
Komentirajte....
Write a comment
Posts: 24
Reply #24 on : Fri December 14, 2018, 02:07:23
Posts: 24
Reply #23 on : Wed July 11, 2018, 20:06:01
Posts: 24
Reply #22 on : Mon July 09, 2018, 13:50:38
Posts: 24
Reply #21 on : Mon July 09, 2018, 07:37:25
Posts: 24
Reply #20 on : Fri July 06, 2018, 18:48:54
Posts: 24
Reply #19 on : Thu June 14, 2018, 00:07:09
Posts: 24
Reply #18 on : Tue June 12, 2018, 05:48:11
Posts: 24
Reply #17 on : Sun May 20, 2018, 04:55:50
Posts: 24
Reply #16 on : Thu January 18, 2018, 11:18:05
Posts: 24
Reply #15 on : Sat January 06, 2018, 00:09:08