Vladimir Lulić Lula

Zapruđanci

 

"U tvojem južnom Zagrebu, nekakvi Dani Zapruđa, jedno srednjevjekovno proštenje, s kotlovinom i odojcima, s rotkvicama i pop-sastavom koji se na kraju gađa svinjskim kožicama i masnim krpama zelene salate. Fini ljudi, vidi se, s kravatama i bijelim košuljama. Od Zagreba su odijeljeni samo Savom i kreketom žaba, a tamo igra jedan Bergmanov film, počinju Dani mladog teatra, nastupaju svjetske pop-zvijezde... U jednoj ruci se drži klobasa, u drugoj flaša piva, potom se kupuje licitarsko srce i baloni za djecu. Istina, nitko ne govori o otuđenju ili o konceptualizmu, svi su obrijani i nekako prostački uredni, ali bučni i sretni što imaju jednu tako značajnu priredbu, i to onu koja se može na kraju gotovo cijela pojesti. Nekoliko zapruđanskih pisaca, neupućenih u traper-gerilu, ljušti lozovaču i razmišlja o čudnim navadama puka našega. Nikome tu ne treba kostima za razlikovanje, sve ih je uniformirao beton i okupio na ovoj sceni gdje se susreću stoljeća i miješaju mirisi masne svinjetine i naftinih isparenja. Stotinjak tisuća ljudi napokon živi u gradu, a da ništa nisu izgubili od sela: katkad svrati i onaj famozni Cigo s medvjedom što pleše ispred svake kuće u kojoj stanari nisu škrti. Posve Felinijevski, reklo bi se." (Veselko Tenžera, En passant, Feljtoni, str. 70., Znanje, Zagreb, 1978.)

ZAPRUĐANCI

Kad biste sreli nekoga tko nikada nije čuo blues i kad bi vas pitao što je to, što biste mu rekli? Uopće ne bih razgovarao s nekime tko nikada nije čuo blues.

Iz intervjua s Johnom Leejem Hookerom, Zapruđancem 

Ulice, prilazi i trg u Zapruđu isprva nisu imali nazive. Pisma su nam se adresirala na brojeve zgrada i ulaza. Kasnije su ulice i trg dobili imena po poznatim ljudima, mahom  emigrantima u Amerike neposredno prije I. svjetskog rata i između dva svjetska rata. Toliko su dugo tu za naše i šire prilike pa se čini da su imena dobili po zaslužnim nam susjedima. Tu su Paško Baburica, industrijalac i brodovlasnik (Čile), Zlatko Baloković, violonist (SAD), dr. Ante Trumbić, političar, Maksimilijan Maxo Vanka, slikar i kipar (SAD, Meksiko), Ivan Meštrović, kipar (SAD, autor skulpture Indijanca Kopljanika), Alojz Adamič alias Louis Adamic, književnik (SAD), Ivan Vučetić ili Juan Vucetich (Argentina), uspostavio vlastiti sustav za klasifikaciju otisaka prstiju, Stjepan Lojen, aktivist radničkog i komunističkog pokreta (SAD).

Koliko god onaj koji je smišljao imena našim ulicama po ondašnjim kriterijima pažljivo birao čije će se ime kočiti na tablama, nekim drugim komisijama mnogo kasnije nije ostavio puno prostora za promjenu. Ta, tko bi mijenjao ime Meštrovićevu trgu, uzeo ullicama ime Balokovića i Vučetića?! Dobro, nekima bi možda ipak i promijenili nazive da im se dalo provjeravati o komu je riječ. Naš svijet je tako jedno od onih mjesta na Zemlji u kojemu u ulicama i na trgu istoga imena živi već treća generacija.

Milan Kundera (emigrirao iz Čehoslovačke u Francusku) govorio je o hudoj sudbini onih koji cijeli život stanuju na istom mjestu, a svako malo im mijenjaju adresu. Ne bi me nimalo čudilo kada bi s nama bio više nego zadovoljan.

 

Postanak

Ne sjećam se točno kad sam ga upoznao. Sjećam se samo da sam ga prvi puta vidio kad sam bio klinac. Glavinjao sam ispred zgrade u Vankinoj kad sam na livadi ugledao njih dvojicu. Livada još nije zapravo bila livada, tek će to kasnije postati. Tada je to još bila ogromna jama raskopane zemlje i šljunka.

Došli su niotkuda, nisu se ni na koga obazirali, sjeli su na zemlju u indijanski položaj i zapalili cigaretu, jednu. Izgledali su kao šamani, pogotovo onaj crni – Čedomir Kovačević se zvao. Kuruzni, Dragutin Fundak Žuti mu je bilo ime, na nogama je imao isusovke, čini mi se da se toga dobro sjećam, iako ne mogu staviti ruku u vatru. No, ne znači to nužno da je vrijeme bilo toplo. Na taj se podatak ne mogu osloniti kad je godišnje doba u pitanju, kao što se ne može staviti ruka u vatru da je zima po tome što Damir Stojanović Stoja hoda u kaubojskim čizmama. Mogla bi to isto tako biti i sredina ljeta.

Siguran sam danas da Čedo i moj budući prijatelj Žuti na onoj predpovijesnoj, mitskoj livadi nisu samo pušili. Upražnjavali su zapravo pradavni ritual posvećenja teritorija, stvaranja Kozmosa iz Kaosa. Prostor kojega su zauzeli bio je svet, kao da nema veze s okolinom. Ponovo su stvarali Svijet – naš svijet. Siguran sam da mi to nije ni onda bilo nimalo čudno.

Završili su s ritualom i ustali polako, smiješeći se svečano i dostojanstveno. Čedo, oslanjajući se na dugački štap koji se tu čudom našao. Zabio je taj štap odjednom čvrsto u tlo i, potpuno mi je jasno, označio da će zemlja na kojoj stoje odsada vječno biti povezana s bogovima.

Godinama kasnije baš je tim putem gdje je bio zabijen štap često prolazio Zoran Parač Zoki. Znao sam ga promatrati s prozora. Hodao je polako, s noge na nogu, lebdeći gotovo. Sila teže ga nije mučila. Potrajalo bi i dvadesetak minuta dok nije prešao put za koji je drugima trebalo i dvadesetak puta manje vremena. Sada znam da je svaki puta prolazeći tim posvećenim mjestom u Središtu Svijeta obnavljao vezu koju su Čedo i Žuti  uspostavili s Nebom.

Nije ni čudno da je puno kasnije Kruno Komesar rekao, upoznajući se negdje na odsluženju vojske s Vanjom Babićem, da kad zabodeš šestar na karti svijeta u Zapruđe možeš pravilnom kružnicom opisati Zemlju. Nije ni čudno da je onda Vanja, koji  stanuje pored Državnog arhiva i starog NSB-a na Marulićevu trgu, gorljivo propovijedao da se u pupku Svijeta nalazi knjižnica i da je njezin naziv Zapruđanska Sveučilišna Biblioteka (ZSB). Bio je jedan od onih koji je čuvao tajnu da su u njoj pohranjene svete knjige.

Nije to sve nikakvo čudo. Još je Berislav Brnčić Musa sa svojom ekipom arhitekata i urbanista tako bio zamislio da našem Središtu Svijeta nikakva nova gradnja ne može promijeniti granice, da ga izvana nikakva najezda ne može oskvrnuti. Sa sjeverne strane smo bili maksimalno osigurani od mogućih najezda. Tko bi se ipak usudio pokušati, prvo

bi trebao prijeći Savu, pa nasip, a onda i naše graničare smještene u drvenim stražarskim kućicama, koje je samo cesta dijelila od prvih nebodera. Stražari su došli izvana u naš svijet i ostali među nama desetljećima. Kada nisu bili na dužnosti, gradili bi i održavali ceste. Pola svoje plaće slali bi obiteljima, a drugu polovicu bi u znak zahvalnosti, u pravilu istoga dana kada bi ju dobili, ostavljali  našem svijetu koji ih je tako lijepo primio. Nije to bilo nimalo čudno.

 

Bundek

Bundek je nekada bio dio Zapruđa. Bio je dokaz da smo tu oduvijek. Na njemu smo roštiljali, kupali se, sunčali i ljubili ljeti. Zimi bismo isplaženim jezicima lovili lepršave pahuljice, dobro utopljeni u sintetičke kape sanjkali se niz njegove nakošene plaže, klizali se zaleđenim jezerom. Krešimir Papac bi, spuštajući se potrbuške na saonicama, uspijevao doseći sredinu jezera, a Musa bi probio led i kupao se na svaku Novu Godinu. Zdravlja radi.

U šumi u kojoj se Bundek nalazio su, za razliku od danas, ljudi i ptice živjeli jedni pored drugih. I nisu si smetali. Bilo je tu i zvijeri, ali je njih vidio samo moj susjed Branko Iskra. Zvijeri s njim u srazu nisu imale nikakve šanse.

Pričao je Iskra da je svojedobno na Bundeku, razmjenjujući nježnosti s nekom damom, osjetio na leđima jezovitu hladnoću. Okrenuo je glavu i ugledao udava kako mirno gmiže po njemu. Pribran kakav je uvijek bio, brzim je pokretom primio zmijurinu za vrat i udavio snažnim stiskom. "Sjećaš li se?", upitao je Iskra Dubravka Voriha Dudu iz četrnaestice. "Ne, bio sam u to vrijeme u Egiptu, u UN-ovim plavim kacigama", ne trepnuvši je odgovorio Vorih za jedne kave u Bureku, nadaleko poznatom zdravljaku, dok ih je, naslonjenje na stol, kavama posluživao jedan od najboljih konobara na svijetu -Besnik Ramadani zvani Brus (emigrirao iz Gostivara u Makedoniji u Zapruđe). Dudo je pak pozvan preko velike bare kao naš najbolji bluesman, na svjetsko natjecanje u Memphisu (Tennessee, SAD). Ništa od spomenutoga meni nije bilo niti jest čudno.

 

Cirkus

Zmija udav bila je atrakcija u cirkusu Vargas, koji je šatru često razapinjao između Bureka i tramvajske pruge, tamo gdje je nekad bio plac. Najavljivali su je kao neman dugačku od glave do repa 15 metara, a od repa do glave 20 metara. Mislim da to nije bila ona s Bundeka. Bili su tu i čovjek guma, umjetnica na trapezu, gutač vatre i sablji. Cirkusanti su neupućenima mogli izgledati pomalo zlokobno, kao da su sišli s omota ploče Strange Days, blues-rock sastava The Doors. Jedan ogroman, namrgođen i snažan, a drugi kepec, kiseloga osmjeha i vragolast. Izgledali Vargasovci tako ili, pak, kao da su s poleđine omota albuma The Basement Tapes, pjesnika Roberta Allena Zimmermana, poznatijeg kao Bob Dylan, kraja im ne bi bilo da su mogli angažirati Alana Tuteka, koji drži rekord u okretanju stoječki na ljuljački. Tristo puta. Tutek se mogao popeti i na terasu osmerokatnice bez ikakva osiguranja, držeći se samo za limene žlijebove s njezine bočne strane. Tih dana to nije bilo čudno, iako dopuštam da iz današnje perspektive nekome možda jest.

----------

Na vrhu osmerokatnice, u penthousu na Meštrovićevu trgu, živio je s obitelji i dvije velike doge Branko Marušić zvani Medo. Član nekada superpopularnog sastava 4M. Medo bi nam za maškara davao najviše novaca, a s plijenom bi odlazili Iskri da nam ga pravedno raspodijeli. Bio je logičan izbor za taj posao, jer je bio daleko najstariji među nama i  jedini je gledao necenzuriranu, desetsatnu verziju prvog u nizu iz serijala filmova o Emanueli.

 

Škola

Škola se zvala Karl Marx. Na to smo ime bili posebno ponosni. Zove se po glavnom frajeru, bili smo uvjereni, a i u prezimenu mu je slovo x, što nas, mislili smo, povezuje s ostalim svijetom. Dovoljno je to bilo razloga da se zauzme elitistička poza u odnosu na one čije su škole nosile imena domaćih ljudi. Kasnije nas se zbog toga dugo izrugivalo. Unutrašnjošću škole, koja danas nosi jedino pravo ime – Zapruđe, sada pokajnički dominira veliko raspelo. Vatikan je, pak, u znak zahvalnosti za našu pokornost, Marxa prije koju godinu proglasio filozofom svjetskoga glasa. Nije sve to meni nimalo čudno.

----------

Krenuli smo na užinu, mi iz 1.e u koloni po dvoje. Bio sam joj na čelu, jer me je romantična učiteljica zadužila da sve na koje naiđemo putem od učionice do blagovaonice ponosno upoznam s činjenicom da smo sada pioniri. Kad sam Buju, najmlađeg od braće Bujanović, upozorio da se ne može više preguravati i upozorio ga s kime sada ima posla, zviznuo mi je šamar kojega osjećam dan-danas. To mi je onda bilo čudno, ali mi je sada potpuno jasno da me je zapravo učio da se pripadnost tajnim, revolucioniranim organizacijama nikada ne smije otkriti.

----------

Papac nikada nije primljen u pionire. Vlasti su se nakon onoga rata životinjski obrušile na njegova tatu, iako on nije ništa nikome učinio. Tata puno kasnije zbog toga nije Papcu dopustio da nam se u prvom razredu pridruži u organizaciji, ali nitko zbog toga nije radio probleme. Čini se da su direktor i učitelji bili jako razumni ljudi. Meni to ne bi bilo nimalo čudno.

 

Trafika

Kada ljeti ne bismo išli u školu, sjedili na stubištu, igrali nogomet na livadi ili se igrali kauboja i Indijanaca, ugodno bismo se smjestili u hladovinu i mrzli beton iza našeg kioska na rubu livade, naslonili na zid i čitali stripove. Prodavačica bi nam ih posuđivala pod uvjetom da na njima ne pravimo uši. Bilo je to vrijeme kada je trafikanticama od zarade važnije bilo da djeca čitaju. Nije to tada bilo nimalo čudno.

 

Knjižnica i Lojzek I.

Zapruđanska sveučilišna biblioteka se isprva zvala samo Zapruđe. Vrpcu je na otvaranju prerezao Vjekoslav Majer. Nakon tri godine od toga događaja, a godinu dana nakon što je otišao, knjižnica je ponijela njegovo ime. Nosi ga i danas. Sjećam se televizijskog priloga iz tog doba u kojemu Lojzek šeće Zrinjevcem i, pričajući nešto o književnosti, izravno iz šarenog, jesenjeg parka u srcu Zagreba ulazi u prostrani stan. Sjedi za stolom okružen knjigama u svojoj, ako dobro procjenjujem, pedesetak četvornih metara velikoj radnoj sobi. Piše, lista i priča. Raspričao se u tom stanu, dostojnom velika čovjeka, pisac Dnevnika malog Perice, po kojemu je snimljen Tko pjeva, zlo ne misli, film o predratnim, gornjogradskim purgerima. Nije, međutim, Lojzek stanovao ni u Donjem ni u Gornjem gradu, ni na Zrinjevcu niti pored Starih krovova i birtijaša Žnidaršića. Stanovao je u desetki (Trumbićeva ul.), u prizemlju pored lifta, u stanu velikom kao ona njegova lažna zrinjevačka radna soba. Bilo je to u istoj zgradi gdje je Josip Storjak, alijas Joža Gulikoža, šišao na kahlicu dječake i s njihovim očevima škropecima nazdravljao još jednu pobjedu Dinama. Samo koji ulaz dalje živio je bariton saksofonist, skladatelj, jazz i evergreen pjevač Dragutin Drago Diklić (ovogodišnji dobitnik Porina za životno djelo). Dragec je, otkad je postal, ostal Trnjan, u Zapruđu je samo stanovao. U istoj toj zgradi je i Jovan Hovan, novinarski doajen koji je zbog prirode posla često izbivao izvan našega Svijeta. Ime ga je skupo koštalo u vrijeme kada u Hrvata Slovaci nisu bili na glasu. Brojne slobodne trenutke danas često provodi u obližnjoj vili s terasom i pogledom na park.

----------

Lojzek je bio jako fini gospodin. Prolaznike Trumbićevom ulicom sada gleda iz parka preko puta koji nosi njegovo ime. Možda je nekome neobično da su dva lokaliteta na tako malom prostoru nazvana po istom čovjeku. Meni, pak, to ni prije nije bilo čudno, a danas je još manje.

 

Klub

Igrao sam košarku u KK Zapruđe, usprkos kratkovidnosti. Pogađao sam s oba krila, kruške, centra, otkuda je god trebalo. Virtuozan sam bio poput Blinda Lemona Jeffersona, Blinda Blakea, Blinda Boya Fullera i Blinda Williea McTella u jednoj osobi. Ali, tako je bilo samo u našoj dvorani. U njoj sam mogao igrati i bez naočala. Na otvorenom mi je isto dobro išlo, ali kad bismo izašli iz Središta Svijeta, bila je potpuno druga priča. Bogovi me više nisu štitili. Izvan Kozmosa je ipak trebalo biti Amadeus. Nije to tada bilo nikakvo čudo.

----------

Klub je osnovan na parkiralištu ispred četverokatnice Vlaste Veličan, poznatije kao Mala Vlasta (emigrirala u Nizozemsku), u istočnom dijelu Balokovićeve ulice. Legenda kaže da su osnivači u tom svečanom trenutku raspolagali njezinom žutom gumenom loptom, s crvenom i crnom zvijezdom na suprotnim polovima, i kantama od šperploče u kojima se tada prodavao deterdžent fax helizim. Kante su glumile koševe i bile su čavlima pribijene na obližnje bandere.

Klub je kasnije godinama bio nadomak I. lige, a vodili su ga Željko Došen Bibi (Clint Eastwood, Vojničina) i Miroslav Ivković Naser (Bekim Fehmiu, Specijalno vaspitanje). Dresovi su bili žuto-crne boje, maskota nam je bila klokan, a novčano nas je pomagao Idrizi Mutalip, vlasnik Bureka. Gradske vlasti nam novac nisu davale. Nama je to bio još jedan dokaz da smo posebni, da nismo puki dio Novog Zagreba. Ni dan danas me to ne čudi.

 

Burek

Unutrašnjost Bureka krasila je slika Josipa Broza, poznatijeg kao Tito. Stajala je na istaknutom, središnjem mjestu, dok su na ostalim zidovima bile fotografije zapruđanskih košarkaša. Kasnije se uz bok maršalu Brozu našao general Franjo Tuđman, kojega je supruga zvala Francek, a onda se prvi malo šetao zidom, dok nije potpuno nestao. Jorkširski terijer zvan Franjo izazivao bi sablazan politički naglo osviještenih dama kada bi ga ljutito dozivala po Zapruđu njegova vlasnica. "Franjo, životinjo jedna, gdje si!", vikala bi na svoga ostarjelog i slabovidnog lovca Mala Vlasta, a prolaznici se sklanjali. Na zidu Bureka je danas samo fotografija košarkaša. Nije to meni ni najmanje čudno.

 

Dan Zapruđa

Dan Zapruđa bio je najbolji u vrijeme kada su se na njemu pekli volovi. Bilo je to daleko prije legendarnih volova iz Dubrave. Volovi se, inače, peku sloj po sloj. Ispečeno se velikim, oštrim noževima odsječe, pa se peče slijedeći, krvavi sloj. Sve do kosti.

Predsjednik mjesne zajednice bio je tada Petar Paškvalin. Barba Pero, figurom i šarmom nalik BB Kingu, već je u to vrijeme bio socijaldemokrat, poduzetnik i vizionar, sanjao je jedinstvo poljoprivrede i turizma i iz Zagreba direktorovao Poljoprivrednom zadrugom Betinka s otoka Murtera. Priča kaže da je kao dječak usred zime preplivao neko veliko jezero dok je bježao pred okupatorom, nakon čega je postao kurir. Spora i nezahvalna birokracija priznala mu je to, međutim, tek nekoliko desetljeća kasnije. Pravim ratnim herojima se to i danas događa. Nije to meni nimalo čudno.

----------

Na Dan Zapruđa rano izjutra probudila bi nas prvo limena glazba, ZET-ovci bi se natjecali u spretnosti vožnje autobusa, a djeca u vožnji biciklima. Svirka za sve uzraste trajala bi od jutra do kasno navečer. Domaći su vadili savršeno ulaštene i ugođene gitare, vjerujući u blues legende u njih vjerojatno stavljali čegrtuše da bolje zvuče i pripremali se za nastupe. Neki od najboljih koncerata održani su na toj značajnoj priredbi. Da, znali su tu biti i famozni Cigo i medo, ali oni nisu dolazili prositi, kako se to površno misli. Dolazili su jer su se s nama osjećali ugodno, jer smo i mi i oni pripadali pradavnim narodima. Ipak to nije bilo sasvim felinijevski, reklo bi se. Usuđujem se reći da Veselko Tenžera to nije razumio. No, i najvećima se zna zalomiti, nije to nikakvo čudo.

----------

Na Dan Zapruđa redovito je dolazio i Joško Martinović zvani Jole. Za mene je od prvog trenutka bio Džošua, iako se taj nadimak nije šire uhvatio. Joško je iz Sopota, ali je bio punokrvni Zapruđanac. Živa istina. Sretao sam ga često na utrinskom placu. Kumice su, graciozno birajući mu najbolje jabuke, pokretima tijela govorile jedna drugoj da je među njima jedan od njih. On je, pak, izgledao kao da je tu samo zbog rituala. One biraju, on, karakteristično gegajući se, ide od jedne do druge i šapuće im nešto na uho, one biraju... I tako u nedogled. A vrijeme stoji. Zapravo ga nema. Džošua je bio jedan od šamana. Nije to meni ni najmanje čudno.

 

Klupica

Svirao je Kruno Šarić A Fool No More Fleetwooda Maca. Čedo je stajao pored, i Vlado Jurić (gitarist i šaman) i moj budući kuruzni prijatelj. Možda su tu bili i Vorih i Mladen Graberski Graba (gitarist). Mišo Hrnjak (basist, emigrirao u Mađarsku) nije, koliko se sjećam. Bili su i Dean Kožić Deni (gitarist i skladatelj), Saša Brnčić Sale (gitarist), Davor Paškvalin Čoro (gitarist, emigrirao u London pa u Amsterdam), Mario Laić Mravac (gitarist i vlasnik Fiata Uno), Stoja (gitarist) Sandro Furlanić Fus (vlasnik nestale akustične jazz gitare), Davor Filipović Fila (plesač, emigrirao u Švedsku), Ivan Delić (šaman), Genc Sokolaj (emigrirao u SAD, uz brata Leku i sestru Teutu član skupine vrhunskih vodviljskih zabavljača), Josip Duspara zvani Duco Stariji (šaman i brat Duce Mlađeg), Damir Ernoić Džudi (budući gitarist), Vukmir Vlašić (budući vrač), Milorad Mićo Vujaklija (skladatelj, gitarist i frontman). Bilo nas je još.

Nije da nisam prije čuo blues. Moj dobri brat Željko Lulić Žac, za neke Lula ili Lule, već je odavna donosio doma ploče. Blues mu nije bio prvi odabir, više je volio Jethro Tull i druge dobre stvari (naša mala sestra Vedrana, puno kasnije nazvana Nana, preferirala je Guns N' Roses). Ploče sam nabavljao i sam ili s Gordanom Vurušićem Vurom iz četrnaestice (emigrirao u SAD), ali slušati uživo Petera Allena Greenbauma, poznatijeg kao Peter Green, to je bio doživljaj. Te su mi verzije bile bolje od originala. Alen Stipetić je ipak, bez obzira na Krunu, dodao flomasterom Peter uz svoje ime na zvonce pored ulaznih vrata u svoj stan. A i čovjek prezimena Gruenbaum živio je, dok je živio, u Zapruđu. Nije to meni uopće čudno.

----------

Mama Zinka se jako bojala za mene, pa sam poštovao njezinu i želju tate Ivice da ne idem navečer prečesto izvan našega svijeta, da mi se nešto ne bi dogodilo. Provirio bih na kratko između drveća koja su priječila pogled s njezina prozora na klupicu. Svako malo sam joj javljao da je sve u redu. Na putu do klupice prelazio bih iz jedne prostorne i vremenske dimenzije u drugu, kao djeca kroz ormar u jednoj od priča iz Narnije, Clive Staples Lewisa. Ali puno bolje. Tu nije bilo vještice, samo Lav. Kuruzni, dugokosi, opasni, ali dobri Lav. Mama je mogla biti mirna.

 

Žuti

Rikao je kao Johnny Winter, Rick Dellinger i James Henry Cotton zajedno, štucao i proizvodio bezbrojne čudne zvukove poput Screaming Jay Hawkinsa, pravog imena  Jalacy. Nije to više bilo muziciranje Blues Boy Kinga (rođenog kao Riley King) ili Greena. Bili su to drugi dečki - Charley Patton, BB Kingov bratić Booker T. Washington White, poznatiji kao Bukka White, Eddie James Son House, Robert Johnson, McKinley Morganfield zvani Muddy Waters i Zvonko Kranjac zajedno. Kranjo je glazbenim stilom najviše nalik Blindu Williju Johnsonu, a životopisom, nažalost, Huddiju Williamu Leadbetteru, ponatijem kao Leadbelly.

I nije se to događalo u Delti Mississippija, nego u blizini onoga štapa kojim su nas Čedo i Žuti doživotno povezali s Nebom. Oni koji su čuli The Band of Gypsys, oni koji su čuli kako Johnny Allen Hendrix, poznatiji kao Jimi, Buddy Miles i Billy Cox sviraju Who Knows, oni znaju o čemu je tu riječ. Žuti je zvučao upravo tako. I bolje. Čak i od The Allman Brothers Banda. Nije to meni nimalo čudno.

----------

Mahnuo bih još jednom mami pokretom ruke i ponovo zamakao za stabla, u blizinu mjesta gdje je bila lokomotiva, a danas je sjećanje na Branka Starčevića Štiglu, Domagoja Jogunicu Jucija i druge dečke. Tu bi kao nestali trebao biti upisan i Papac, ali ga se administrativnom krutošću vodi kao Utrinaša.

 

Papac

Krešo mi je prije dvadeset godina pričao da su mu nakon pobjede zajednice koju je osnivao rekli da je u njegovoj ingerenciji plac, onaj u Utrinama (u Utrini je ispravno, ali nitko tako ne govori). Rekao mi je da sad vidi da su to isti ljudi, pa i gori od onih prije. Najavio mi je tada odlazak u potpalublje nekog prekooceanskog broda koje će biti njegov kozmos. Na more ipak nije otišao. Vidio sam ga na televiziji. Zamaskiranog i naoružanog do zuba njihovi su ga predstavili kao povampirenog, a naši kao neustrašivog. Vikao sam jednima i drugima da je to Papac, ali me nisu čuli. Nestao je pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima. Navodno ga je pogodio neprijateljski snajperist i pregazio njihov tenk, ali to nije službeno potvrđeno. Ja sam, međutim, više sklon vjerovati da se ništa od toga nije dogodilo i da već godinama svojim Nautilusom istražuje oceane, kao kapetan Nemo Julesa Vernea. Ne bi meni to bilo nimalo čudno. Znam Papca, sanjkao sam se s njim na Bundeku, išao u Karl Marx, na more, izlete i tulume.

 

Čoro

I Čoro je išao s nama u školu, a sa mnom još i u srednju i na fakultet. Kao brat mi je bio,  iako je u Grčku na maturalac bez imalo grižnje savjesti otišao bez mene. Ispratio sam ga s barba Perom, koji me je za utjehu poslije odveo na vinjak Zrinski. Na željezničkom kolodvoru. Čoro danas radi kao sociolog istraživač na projektima vlade Kraljevine Nizozemske, a malo je svojedobno nedostajalo da mu novovalni pjesnik Jura Stublić postane član obitelji.

----------

Stajali smo u Balokovićevoj - Čoro, Radislav Ratko Jovanov, kasnije nazvan Gonzo (autor glazbenih spotova), i ja. Iz auta se čuo Ry Cooderov Down in Hollywood, iza nas su bile garaže, s lijeve strane novoizgrađena benzinska crpka, s desne kiosk, a ispred - ulica, drvored i ranojesenje lišće. "Ovo je najljepša ulica na svijetu", rekao je Čoro. Prije puno godina bio je jako blizu da sa Zagrebačkog velesajma ode za Papcem, iako ne svojom voljom. Na sreću, otišao je u London, jer je tamo uvijek bila jaka blues scena. Čoro je jedan od najboljih blues izvođača koje znam, a posljednjih godina se pomalo voli poistovjećivati s Rickom Dankom. Ja sam pak nekako uvijek više htio nalikovati Levonu Helmu. Ne bi meni, naravno, bilo nimalo čudno da netko ne zna o čemu je tu točno riječ.

 

Saša

Umro je Tito. Budući da su na tv ekranu, umjesto gledane emisije Nedjeljno poslijepodne, bila samo dva prazna stolca, iskrao sam se neopaženo iz stana, što je u pravilu bilo nemoguće. Zakoračio sam u prazno, tužno i preplašeno naselje. Skrenuo sam iza četverokatnice Roberta Štipka (koji me je vrlo sugestivno, ali neuspješno odgovarao od bluesa) u mali park u kojemu je Tutek obarao vlastite rekorde na ljuljački. Došao sam do zgrade Brnčića, ušao u lift i već na četvrtom katu čuo strašnu buku. Snažnije je odjekivala nego inače. Nije bilo dvojbe – dopirala je iz Sašina stana na najvišem, devetom katu zgrade, zapravo na njezinoj terasi. Što sam bivao bliže, sve se jasnije razaznavao Jimijev Purple Haze.

Veselo utekavši dubokoj tuzi, koja nije ostavljala prostora drugim osjećajima, sudario sam se sa zbunjujućom indiferentnošću. Vrata mi je otvorila draga mama Monika, podrijetlom Francuskinja. Bila je Korzikanka, preciznije, a u našem Svijetu se s Musom skrasila fizički i metafizički. "Umro je, stišajte muziku“, rekao sam pomalo ljutito, ali ne preglasno. Monika je naredila Saletu da ugasi gramofon, a Musa je prokomentirao: "Bilo mu je i vrijeme". Iako više nisam siguran je li mislio na maršala ili na sina odgovorna za buku, znam da mi danas to sjećanje uopće više nije čudno. Sve mi je, zapravo, potpuno jasno.

----------

Saletu, mom vjenčanom kumu, Rojsač je jako davno i kratko bio nadimak, za što je sam bio odgovoran. Budući da više ne voli da ga se tako zove, držim se toga kao pijan plota. Neko vrijeme je bio emigrirao u SAD, ali nije mogao izdržati bez Zapruđa. Danas prima mjesečnu novčanu apanažu Francuske Republike za popularizaciju francuskog jezika u našem svijetu i iz njega vrlo, vrlo rijetko izlazi. Pogotovo ne s tramvajem.

 

Tramvaj

Kad nas je sa Zagrebom spojila tramvajska pruga, puno toga se bilo promijenilo. Tramvaj se isprva okretao kod Sopota, kod Džošue. Šestica nas je vozila do Trga (prije Trg Republike, danas Trg bana Jelačića), a sedmica do Kvaternikova trga (Kvatrića) i Maksimira. Kasnije nas je pruga povezala i sa Sigetom, Trnskim, Savskim Gajem i Savskim mostom, pa dalje Savskom do Trga i Mihaljevca.

Tramvajem se češće išlo u kino. U početku smo najviše išli u Studio. Pano koji je visio pored Bureka davao je obavijesti jedino o repertoaru toga kina u Vlaškoj ulici pored Kvatrića. Ako ne bi bilo karata, eventualno se odlazilo u kino Partizan preko puta.

Mario Vižentin u pidžami se još bunovan spustio sa petog kata nebodera niz tobogan Civilne zaštite za akcije Ništa nas ne smije iznenaditi (NNNI). Džama, kako ga je zbog toga Iskra doživotno nazvao, obožavao je  filmove "Valer Valerija“ i "Suludi Kenti“.

"Viktor Viktorija" je bilo relativno lako dešifrirati. Za drugoga je trebalo nešto više vremena da bi se shvatilo da je riječ o Madu Maxu koji je proslavio Mela Gibsona,  jednoga dotad u nas malo poznatog australskog glumca (emigrirao u SAD).

 

Kino

Kasnije se krenulo i u druga kina. Od Tuškanca i ugla Frankopanske i Ilice, preko Cvjetnjaka (Trg Petra Preradovića), Varšavske i Petrinjske do Jurišićeve ulice. Krenuvši tim redom bila su to kina Sloboda, Jadran, Lika, Zagreb, Balkan, Central i Kosmaj. Neka se ne ljute u CineStaru, ali to je bio multiplex, a ne ovo danas. Ako nije bilo karata u jednom, vremena je bilo sasvim dovoljno da se ode do drugoga ili trećega kina.

Kinoteka u Kordunskoj ulici je s vremenom postala glavno mjesto okupljanja. U nju su dolazili svi koji su držali do sebe. Iza leđa se godinama smijuljilo onima koji su redatelja Oklopnjače Potemkin Sergeja M. Eisensteina zamijenili s generalom Dwightom D. Eisenhowerom zvanim Ike. Dolasci zorom na predavanja Ante Peterlića na FF-u očito im nisu koristili. Danas se ne očekuje da znate niti što je oklopnjača. Meni to nije nimalo čudno.

----------

Najćešće sam u Kinoteku išao s Dianorom Kobia, koja je zbog mene Zapruđanka već dvadesetsedmu godinu. Dianora je kombinacija dječje oštroumnosti i odlučnosti Alicie Christiane Foster, poznatije kao Jodie Foster, u filmu Alisa više ne stanuje ovdje,  te zrelog šarma i modne osvještenosti Diane Keaton, rođene Hall, u filmu Annie Hall. Anarhist Vladimir Dodig poznatiji kao Trokut, kojemu je u stanu na Meštrovićevu trgu pao na pamet Antimuzej i štošta drugoga, prognozirao je da su nam četiri devetke u datumu vjenčanja naklonjene. Nije čudno da je na kraju ispalo da je bio u pravu.

 

Bend

Svirao sam s Denijem (ritam i solo gitara, vokal), Ratkom (bubnjevi), Krešimirom Mahečićem Koknijem (bas) i Željkom Matoševićem Ekom ili Ekačem (ritam i solo gitara). Na klavijaturama su se izmjenjivali Ivo Vranjican i Boris Debić zvani Čile (emigrirao u SAD). Ja sam svirao udaraljke, kazu i zabavljao publiku. Pjevao sam i prateće vokale, iako bi bolje bilo da nisam. Nastupali smo u gotovo svim tadašnjim klubovima – Jabuci, Studentskom centru, Velikom Lapu (Lapidariju), Kulušiću, jednom čak i u Domu sportova. U Saloonu nismo. Kulušić se nalazio pored Dianorine, Čorine i moje Klasične gimnazije, koju su s nama još pohađali Irena Bošnjak, Karmen Piteša i Marko Tanhofer. Njih troje već odavna nama nitko poznat nije imao prilike sresti, a i ludnica iz gradskih klubova se uglavnom preselila u Ludnicu. Nije ni to nimalo čudno.

Kokniju je, pak, fotoreporter i njegov profesor Pavao Cajzek predložio da će naš bend staviti u novine nazovemo li se Ferdydurke, po romanu Witolda Gombrowicza (emigrirao iz Poljske u Argentinu), umjesto Gustav, po liku iz onog subverzivnog mađarskog crtića. Meni se ideja svidjela, a Gonzu je vjerojatno jedinom jasno zašto smo na kraju promijenili ime u Bikini'o. Više bih volio da smo jednostavno bili The Band ili barem The Younger Brothers Band. Ovo bi, siguran sam, veselilo Krešimira Jovanova Krešu, moga Željka i Damira Kožića Kožu. Ne bi to meni bilo uopće čudno.

----------

Lako bi bilo objasniti zašto nismo svirali blues, već smo više zvučali kao Talking Heads, ali zašto u bendu nisam svirao usnu harmoniku ostaje nepoznanica za istražiti. Žuti je tvrdio da sam bolji od Nevena Mijača iz Telefon Blues Banda, ali to, naravno, nije nikako moglo biti točno. Ja sam nekako više John Lee Williamson poznatiji kao Sonny Boy Williamson I., a Mijač Alex Ford 'Rice' Miller poznatiji kao Sonny Boy Williamson II. Nikako ne bih uspoređivao tu dvojicu.

Postoji negdje audio snimka jam sessiona kod Jurića koja dokazuje to što govorim. Bili smo još Sale, Žuti, ja i bista sjevernoameričkog Indijanca. Čini mi se sada vrlo vjerojatnim da je mogla biti riječ o Rollingu Thunderu, indijanskom šamanu po kojemu je, kaže legenda, Dylan nazvao jednu od svojih koncertnih turneja. Vladi ga je poklonio njegov prvi susjed, veliki plesač Oskar Harmoš. Oskaru je kasnije izgorio stan, a Jurić i Indijanac su ga ubrzo otišli posjetiti tamo kamo je otišao. Nije to bilo ništa čudno.

 

Đogi i Ripper

Teško je uspoređivati i Jordana Jelića i Dubravka Ivaniša, iako su godinama bili prvi susjedi. Dijelio ih je samo tanki zid, pa je Đogi godinama uživao dok je Dudo skladao,   slušajući pritom putujuće prodavače kako ispred njihove zgrade gospođama nude međimurske krumpire po povoljnoj cijeni.

 Jordan je bio zaljubljen u Latinsku Ameriku, meksičke Indijance, Guantanameru, Pabla Nerudu, Federica Garciu Lorcu, romantičnu predodžbu Ernesta Guevare poznatijeg kao Che i Fidela Castra zvanog Comandante, u urbanu gerilu, i jednu rusku balerinu, "nogu dugih kao u gazele". Pravi hemingvejski lik. Đogi je iz našega svijeta odlazio dok konačno nije shvatio da i u njemu može naći sve što mu treba.

Dudo je bio tip nadprosječno inteligentnog, ali pomalo zatvorenog dječaka, za kojega bi čovjek rekao da će mu naš svijet biti dovoljan kao raku kućica. Ipak, bio mu je pretjesan. Ripper mu je puno kasnije postao, kao se to stručno kaže, fikcionalni alter-ego, kojeg je, kaže priča, izmislio pisac i karijerni diplomat Igor Čumandra Čumi iz susjednog nebodera. Ili je bila riječ o nazivu benda Pips Chips i Video Clips, nisam siguran. Dudo je od rođenja član NK Dinamo, a njegov je tata kroz prozor vješao klupsku zastavu kad god bi modri igrali.

To, međutim, nije priječilo one koji su promijenili Društvenom domu Zapruđe ime u Hrvatski dom Zapruđe, ne bi li mu početna slova činila onaj već dvadeset godina isplativi akronim, da od toga finog i obrazovanog gospodina podrugljivo i nepravedno, kakvi revolucionari obično jesu, preuzmu skrb nad našim svijetom. Pričao mi je to moj brat, još jedan fin i obrazovan gospodin.

----------

Marxov pijani domar sakrio je svojedobno u školsku kotlovnicu Franju i zavezanoga, s prljavom špagom oko vrata, povremeno vodio u šetnju. Legenda kaže da su ga u brzoj i koordiniranoj akciji spasili Dudo i Čumi i vratili Vlasti. Budući da sam poznavao Franju, gazdaričina me doživotna zahvalnost ni najmanje ne čudi.

 

Boro i Lojzek ll.

Stajao sam jednu večer s dragim Miodragom Krencerom Micom ispred zgrade, kad naiđoše pisci, da se Tenžera ne naljuti, itekako upućeni u traper-gerilu. Bili su to Alojz Majetić Lojzek i Borivoj Radaković Boro. Lojzek je živio u istom ulazu kao i moj kum Sale i pravi je Zapruđanac. Boro je privremeno stanovao u neboderu do moje zgrade i vraćao se s nekog ad hoc organiziranog, višednevnog književnog simpozija. Vodio je Lojzeka doma, pa je pozvao i nas dvojicu, da svi zajedno iznenadimo njegovu suprugu. I Bogami smo je iznenadili. Borina supruga nas je svu četvoricu lijepo primila i počastila čvarcima i lozovačom. Znala je da bi joj se muž sigurno bio javio s kongresa da su u to doba postojali mobiteli. Opet, u današnje vrijeme ova zgoda ne bi bila moguća, jer se precizno zna da se pisci druže samo utorkom navečer. Barem je u Splitu tako. Onome tko zna o čemu je riječ nije to nimalo čudno.

 

Žuti (još jednom)

U kvartu je uvijek bilo puno gitarista pa sam bio zaključio da ne moram i ja biti. Uvijek će se netko naći za svirku, mislio sam. Sada mi je žao što nisam nikada s mojim prijateljem mogao odsvirati stvari koje je volio, a rijetki su ga imali prilike vidjeti u takvom nježnom raspoloženju. Obožavao je džezirati uz Georga Bensona, pjevati What a Difference a Day Makes Dinah Washington, slušati Barryja Whitea. Profinjen je bio moj prijatelj, više nego što je želio pokazati. Bio je on više Aaron Thibeaux Walker, poznatiji kao T-Bone Walker, i Alonz Lonnie Johnson nego li, recimo, grubijan poput Howlina Wolfa, pravog imena Chester Arthur Burrnett. Sale, koji ga je najbolje poznavao, tvrdi pak da je Žuti najviše sličio Gloriji Gaynor (rođena Fowles). Nije to meni nimalo čudno.                                                    

Kada je početkom 21. stoljeća ušao u kantinu neke firme na Marulićevu trgu u kojoj sam radio, vukući na leđima čovjeka kojem je očito bila potrebna pomoć, i povikao: „Ovo je Beli, moj vozač, daj nam dvije hladne“, bio sam ponosan što mi je prijatelj. Radio je u to vrijeme kratko izvan Zagreba, a Beli ga je vozio na posao i s posla. Samo se šamani tako nježno i brižno odnose prema osobnim vozačima. Zato to meni nije bilo nimalo čudno.

----------

Sreli smo se Žuti i ja na Danu Zapruđa. Pitali su me jesam li vidio koliko je oslabio, da je teško obolio i da govori da je odlučio ugasiti se. Moguće je da je bilo tako, ali se ja ipak dobro sjećam da je meni rekao da ide bliže pozornici, do Čede i ostalih, i da će i dalje biti tu negdje. Meni to nije bilo nimalo čudno, a nije ni dalje.

Whatcha now, zaurlao bi moj prijatelj Žuti, tako snažno da ga i Papac može čuti.

P.S. Vladimir Vuković Buba bio je Zapruđanac. Prošao je razne domove, a stanovao je u četverokatnici u zapadnom dijelu Balokovićeve ulice. Navijao je za Chelsea i bio ljubitelj Henryja Charlesa Bukowskog (emigrirao iz Njemačke u SAD kao Heinrich Karl). Buba je za Bad Blue Boyse govorio da su amateri, a u Beogradu su mu iz poštovanja nadjenuli nadimak Buba Ludak.

Zapruđanci su i Leda Lulić, Roko Brnčić, Andrija Veličan Andy i Vanja Majetić. Ne bi to trebalo nikoga čuditi.

Svršetak

Vladimir Lulić - Lula

Gitaristi








Komentirajte....

Write a comment

  • Required fields are marked with *.

If you have trouble reading the code, click on the code itself to generate a new random code.
 
First | Previous | Showing comments 11 to 20 of 1492 | Next | Last
mario
Posts: 1491
Comment
Re: Zapruđanci
Reply #1482 on : Fri November 27, 2015, 22:38:13
Lijepa priča, podsjetila me na djetinjstvo u Zapruđu. na Tuteka, Žaca(susjeda iz stubišta)....pozz
seo plugin
Posts: 1491
Comment
Desc782
Reply #1481 on : Sat November 14, 2015, 14:41:46
Hello Web Admin, I noticed that your On-Page SEO is is missing a few factors, for one you do not use all three H tags in your post, also I notice that you are not using bold or italics properly in your SEO optimization. On-Page SEO means more now than ever since the new Google update: Panda. No longer are backlinks and simply pinging or sending out a RSS feed the key to getting Google PageRank or Alexa Rankings, You now NEED On-Page SEO. So what is good On-Page SEO?First your keyword must appear in the title.Then it must appear in the URL.You have to optimize your keyword and make sure that it has a nice keyword density of 3-5% in your article with relevant LSI (Latent Semantic Indexing). Then you should spread all H1,H2,H3 tags in your article.Your Keyword should appear in your first paragraph and in the last sentence of the page. You should have relevant usage of Bold and italics of your keyword.There should be one internal link to a page on your blog and you should have one image with an alt tag that has your keyword....wait there's even more Now what if i told you there was a simple Wordpress plugin that does all the On-Page SEO, and automatically for you? That's right AUTOMATICALLY, just watch this 4minute video for more information at. <a href="http://www.SEORankingLinks.com">Seo Plugin</a>
seo plugin http://www.SEORankingLinks.com/
seo
Posts: 1491
Comment
Tattoo147
Reply #1480 on : Sat November 14, 2015, 12:18:36
Hello Web Admin, I noticed that your On-Page SEO is is missing a few factors, for one you do not use all three H tags in your post, also I notice that you are not using bold or italics properly in your SEO optimization. On-Page SEO means more now than ever since the new Google update: Panda. No longer are backlinks and simply pinging or sending out a RSS feed the key to getting Google PageRank or Alexa Rankings, You now NEED On-Page SEO. So what is good On-Page SEO?First your keyword must appear in the title.Then it must appear in the URL.You have to optimize your keyword and make sure that it has a nice keyword density of 3-5% in your article with relevant LSI (Latent Semantic Indexing). Then you should spread all H1,H2,H3 tags in your article.Your Keyword should appear in your first paragraph and in the last sentence of the page. You should have relevant usage of Bold and italics of your keyword.There should be one internal link to a page on your blog and you should have one image with an alt tag that has your keyword....wait there's even more Now what if i told you there was a simple Wordpress plugin that does all the On-Page SEO, and automatically for you? That's right AUTOMATICALLY, just watch this 4minute video for more information at. <a href="http://www.SeoOptimizedRankings.com">Seo Plugin</a>
seo http://www.SeoOptimizedRankings.com/
seo
Posts: 1491
Comment
Thespian901
Reply #1479 on : Mon November 02, 2015, 21:38:53
Hello Web Admin, I noticed that your On-Page SEO is is missing a few factors, for one you do not use all three H tags in your post, also I notice that you are not using bold or italics properly in your SEO optimization. On-Page SEO means more now than ever since the new Google update: Panda. No longer are backlinks and simply pinging or sending out a RSS feed the key to getting Google PageRank or Alexa Rankings, You now NEED On-Page SEO. So what is good On-Page SEO?First your keyword must appear in the title.Then it must appear in the URL.You have to optimize your keyword and make sure that it has a nice keyword density of 3-5% in your article with relevant LSI (Latent Semantic Indexing). Then you should spread all H1,H2,H3 tags in your article.Your Keyword should appear in your first paragraph and in the last sentence of the page. You should have relevant usage of Bold and italics of your keyword.There should be one internal link to a page on your blog and you should have one image with an alt tag that has your keyword....wait there's even more Now what if i told you there was a simple Wordpress plugin that does all the On-Page SEO, and automatically for you? That's right AUTOMATICALLY, just watch this 4minute video for more information at. <a href="http://www.SEORankingLinks.com">Seo Plugin</a>
[url=http://www.SEORankingLinks.com/]seo[/url]
Anonymous
Posts: 1491
Comment
Griff700
Reply #1478 on : Fri July 24, 2015, 17:56:45
Hi! I could have sworn I've been to this site before but after browsing through a few of the posts I realized it's new to me. Anyways, I'm definitely happy I stumbled upon it and I'll be book-marking it and checking back often!
http://viajesmarruecos.org/PC/tx86-uy2cg.asp
seo
Posts: 1491
Comment
Template869
Reply #1477 on : Sat July 04, 2015, 16:47:10
Hello Web Admin, I noticed that your On-Page SEO is is missing a few factors, for one you do not use all three H tags in your post, also I notice that you are not using bold or italics properly in your SEO optimization. On-Page SEO means more now than ever since the new Google update: Panda. No longer are backlinks and simply pinging or sending out a RSS feed the key to getting Google PageRank or Alexa Rankings, You now NEED On-Page SEO. So what is good On-Page SEO?First your keyword must appear in the title.Then it must appear in the URL.You have to optimize your keyword and make sure that it has a nice keyword density of 3-5% in your article with relevant LSI (Latent Semantic Indexing). Then you should spread all H1,H2,H3 tags in your article.Your Keyword should appear in your first paragraph and in the last sentence of the page. You should have relevant usage of Bold and italics of your keyword.There should be one internal link to a page on your blog and you should have one image with an alt tag that has your keyword....wait there's even more Now what if i told you there was a simple Wordpress plugin that does all the On-Page SEO, and automatically for you? That's right AUTOMATICALLY, just watch this 4minute video for more information at. <a href="http://www.SEORankingLinks.com">Seo Plugin</a>
seo http://www.SEORankingLinks.com/
seo
Posts: 1491
Comment
Gerald119
Reply #1476 on : Tue June 30, 2015, 08:27:31
Hello Web Admin, I noticed that your On-Page SEO is is missing a few factors, for one you do not use all three H tags in your post, also I notice that you are not using bold or italics properly in your SEO optimization. On-Page SEO means more now than ever since the new Google update: Panda. No longer are backlinks and simply pinging or sending out a RSS feed the key to getting Google PageRank or Alexa Rankings, You now NEED On-Page SEO. So what is good On-Page SEO?First your keyword must appear in the title.Then it must appear in the URL.You have to optimize your keyword and make sure that it has a nice keyword density of 3-5% in your article with relevant LSI (Latent Semantic Indexing). Then you should spread all H1,H2,H3 tags in your article.Your Keyword should appear in your first paragraph and in the last sentence of the page. You should have relevant usage of Bold and italics of your keyword.There should be one internal link to a page on your blog and you should have one image with an alt tag that has your keyword....wait there's even more Now what if i told you there was a simple Wordpress plugin that does all the On-Page SEO, and automatically for you? That's right AUTOMATICALLY, just watch this 4minute video for more information at. <a href="http://www.SeoOptimizedRankings.com">Seo Plugin</a>
seo http://www.SeoOptimizedRankings.com/
Pour comparer et acheter Adicolor Training
Posts: 1491
Comment
Maaike386
Reply #1475 on : Fri June 05, 2015, 09:08:30
Please let me know if you're looking for a article author for your blog. You have some really great articles and I feel I would be a good asset. If you ever want to take some of the load off, I'd really like to write some material for your blog in exchange for a link back to mine. Please shoot me an email if interested. Thanks!
Pour comparer et acheter Adicolor Training http://www.pontfadogpostoffice.co.uk/images/config.php?au-meilleur-pri x-Adicolor-Training-t-1101_9918.html
Calidad Adidas ZX 750 Entrenamiento Hombres Negro Azul Gris
Posts: 1491
Comment
Veri595
Reply #1474 on : Thu June 04, 2015, 12:24:27
Good day! This is my 1st comment here so I just wanted to give a quick shout out and tell you I really enjoy reading through your posts. Can you recommend any other blogs/websites/forums that go over the same topics? Thanks!
Calidad Adidas ZX 750 Entrenamiento Hombres Negro Azul Gris http://www.designerwallpaper.co.uk/images/config.php?extremadamente-ba rato-Adidas-ZX-750-Entrenamiento-Hombres-Negro-Azul-Gris-t-1141_13954. html
Hohe qalit?t Grau Schwarz Damen Jogging
Posts: 1491
Comment
Desc678
Reply #1473 on : Thu June 04, 2015, 00:18:20
I don't know whether it's just me or if everyone else experiencing issues with your site. It seems like some of the text within your posts are running off the screen. Can somebody else please provide feedback and let me know if this is happening to them too? This might be a issue with my browser because I've had this happen previously. Thanks
Hohe qalit?t Grau Schwarz Damen Jogging http://www.chardhousemedia.co.uk/images/mopsvzELPU_.php?Willkommen-Zu- Grau-Schwarz-Damen-Jogging-t-288_11002.html
First | Previous | Showing comments 11 to 20 of 1492 | Next | Last